Zašto se u Hrvatskoj ljude (pre)često zapošljava na određeno vrijeme?

Vijest da je Hrvatska vodeća zemlja u EU-u po ugovorima o radu s trajanjem do tri mjeseca nije izazvala naročitu pozornost hrvatske javnosti. Pa ipak, riječ je o iznenađujućem podatku, s obzirom na prevladavajuću percepciju hrvatskog tržišta rada kao "nefleksibiliziranog" i "socijalističkog". Dok je prema podacima Eurostata na razini EU-a samo 2,3 posto radnika zaposleno na takve ugovore, u Hrvatskoj ih ima čak 8,4 posto. Dosta ih ima i u Francuskoj, ali dvostruko manje nego u Hrvatskoj (4,8 posto), a nešto manje u Španjolskoj, Poljskoj i Sloveniji. Najmanje, manje od jedan posto, ih je u Rumunjskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj i Njemačkoj.

Hrvatska je vodeća u EU-u i po brzini rasta zapošljavanja na određeno vrijeme. Takvih je ugovora prije pet godina bilo nešto manje od 14 posto, a prema prošlogodišnjim podacima Eurostata njihov se broj 2016. popeo na čak 22,2 posto. Prema sindikalnim projekcijama, u ovom je trenutku svaki četvrti radnik u Hrvatskoj zaposlen na određeno vrijeme. Prema ukupnom broju takvih ugovora ispred Hrvatske su zasad samo Portugal, Španjolska i Poljska, no sudeći prema brzini hrvatskog rasta, samo je pitanje trenutka kada će ih Hrvatska prestići.

Ugovori na određeno trebali bi biti iznimka

Kako je Hrvatska postala europski rekorder kada je riječ o prekarnim poslovima? Riječ je o poslovima na određeno vrijeme, privremenim i sezonskim poslovima, agencijskom radu, koji imaju zajednički nazivnik s ovim karakteristikama: nesigurnost i niska nadnica, manjkava socijalna zaštita i ograničena radna prava. Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, smatra kako je ovdje nesumnjivo riječ o zloupotrebi ugovora o radu na određeno vrijeme od strane poslodavaca, koji je u zakonu o radu predviđen kao iznimka, a ne pravilo. Prema njezinim riječima, poslodavci takve ugovore opravdavaju "provjerom radnika" i "rizikom poslovanja", iako takva mogućnost nije predviđena Zakonom o radu. Podsjeća kako zakon poznaje institut ugovora na neodređeno vrijeme s probnim radom, podsjetivši da su se sindikati svojedobno suglasili da nezadovoljavanje radnika u probnom radu bude opravdan razlog otkazivanja ugovora o radu, vjerujući da će to poslodavce navesti da zaključuju takve ugovore. "To se, na žalost, nije dogodilo. Ovdje je riječ o prenošenju rizika poslovanja na radnike od strane poslodavaca kojima pritom ne pada na pamet prenošenje dobiti od poslovanja na radnike", konstatira za DW Pezelj.

Naša sugovornica podsjeća kako je Europska komisija, u vrijeme kada je Hrvatska pregovarala s EU, prigovarala da Hrvatska s 12 posto ugovora na određeno zaostaje za europskim prosjekom koji je tada bio oko 14 posto. "No kako je već tada kod nas više od 80 posto novih ugovora o radu zaključivano na određeno vrijeme, upozoravali smo da ćemo vrlo brzo ne samo dostići, nego i prestići europski prosjek. To se, na žalost, i dogodilo", ukazuje naša sugovornica upozoravajući da su nesigurni uvjeti rada, uz niske plaće, jedan od glavnih razloga iseljavanja iz Hrvatske.

Novi ugovori o radu - isključivo na određeno vrijeme

Zašto poslodavci zapošljavaju skoro isključivo na određeno vrijeme? Takve radnike jednostavnije je otpustiti, a i jeftiniji su, jer im se ne mora isplatiti otpremnina. Prvi koraci u smjeru fleksibilizacije hrvatskog tržišta rada učinjeni su promjenama Zakona o radu 2003. godine, u vrijeme SDP-ove vlade. Do dodatnog smanjenja radnih prava došlo je 2009., a 2014. godine, ponovno u vrijeme SDP-ove vlade, usvojene su promjene radnog zakonodavstva koje su Hrvatsku dovele na neslavno prvo mjesto po broju najkraćih ugovora o radu.

Iva Tomić, mlada stručnjakinja Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja se bavi tržištem rada priznaje kako joj se podatak o tolikom broju zaposlenika s ugovorima do tri mjeseca činio "sumnjivo visokim". No provjerom je utvrdila da je podatak točan. Uočila je i da je udio prekarnog rada (na ugovorima do tri mjeseca) među zaposlenicima narastao s 3,5 posto 2008. na 8,4 posto 2016. godine. Nakon 2009., kada počinje kriza, po njezinoj analizi Hrvatska bilježi konstantan blagi porast udjela prekarnog rada, osim u 2012., dok je taj udio u 2015. i 2016., dakle nakon krize, ipak skočio na nešto višu razinu, na 6,8 i 8,4 posto. S druge strane, objašnjava nadalje, u EU-u je udio takvih ugovora 2016. iznosio samo 0,1 postotni bod više u odnosu na 2008. godinu. I istodobno se udio privremenog  zaposlenja (ugovori na određeno, sezonski i povremeni poslovi) u Hrvatskoj povećao s 3,5 posto u 2008. na čak 22,2 posto u 2016. godini.

Rješenje u gospodarskom rastu

Potom je za DW analizirala i tko su ljudi koji rade na prekarnim poslovima, pretpostavljajući da je riječ o ljudima na sezonskim poslovima. Međutim, otkrila je da ih 80 posto radi na ugovor na određeno, a tek 12 posto na sezonskim i osam posto na povremenim poslovima. Iduća pretpostavka joj je bila da ih sigurno većina radi preko agencija za privremeno zapošljavanje ili preko autorskog ugovora, ugovora o djelu ili studentskog ugovora, no takvih je bilo samo 4,5 posto (agencijski rad), odnosno 6,2 posto (autorski ugovor). Utvrdila je da su ugovori u trajanju do tri mjeseca ipak najprisutniji (81 posto) kod poslodavca u privatnom sektoru, uočivši i zanimljiv podatak prema kojemu čak 47 posto zaposlenika u prekarnom radu ima između 15 i 29 godina.

Na pitanje o uzrocima eksplozije prekarnog rada, naša sugovornica odgovara kako je vjerojatno riječ o kombinaciji dva osnovna uzroka: zakonskih izmjena iz 2014. godine, koje su dodatno fleksibilizirale zapošljavanje na određeno vrijeme te dugotrajne recesije koja je dovela do povećanog opreza kod poslodavaca koji i dalje nisu voljni zapošljavati na dulje vrijeme. "U kombinaciji, ova dva uzroka su dovela do eksplozije povećanja zapošljavanja na određeno. Iako je kriza iza nas, još uvijek nismo ostvarili značajniji rast BDP-a, a vidljivo je i usporavanje u 2017. pa stoga i ne čudi da su poslodavci i dalje oprezni prilikom nuđenja stalnih ugovora te koriste sve mogućnosti unutar zakonskih okvira", smatra Iva Tomić koja rješenje ovog problema vidi isključivo u snažnom i stabilnom ekonomskom rastu. Bez toga, kaže, teško je očekivati da će poslodavci nuditi dugoročne ugovore za zaposlenje. Predlaže i zakonske izmjene u smjeru fleksibilizacije zapošljavanja na neodređeno, ali i zakonsku zaštitu različitih novih oblika zapošljavanja kako se ne bi i dalje sve svodilo na ugovore na određeno, u kratkom trajanju.