Zašto se toliko koriste emotikoni?

Kad je Oxfordski rječnik proglasio emotikon za riječ godine bilo je to veliko iznenađenje. Emotikon, žuto lice koje plače ili se smije, većini ljudi nije odgovaralo u opis onoga što se obično smatra riječima.

No za lingviste diljem svijeta problem nije bilo uvršatavanje emotikona u kategoriju riječi nego saznanje da se oni koriste u sve većem obujmu tijekom komunikacije između ljudi.

Prema studiji Sveučilišta Bangor čak 80 posto korisnika smartphonea u Britaniji koristi emotikone. Osim toga pokazalo se da čak 100 posto mlađih od 25 godina koristi ovaj vid komunikacije.

Kada je sve počelo?

Opće prihvaćanje emotikona počelo je kada je Apple na svom iPhoneu 2011. omogućio njihovo korištenje, a nedugo nakon toga istu opciju dozvolio je Android. Bio je to najveći komunikacijski iskorak nakon pojave interneta.

Kako kažu znanstvenici 70 posto komunikacije licem u lice odvija se neverbalnim putem, a na riječi otpada samo 30 posto.

Problem s internetskom komunikacijom koja se bazira na pisanoj riječi je to što nakon slanja poruke ili e-maila gubite kontrolu nad načinom na koji primatelj poruke istu interpretira. S obzirom da se svake godine pošalje 8 trilijuna poruka to je mnogo prilika za nesporazum.

Emotikoni su rješenje za izbjegavanje nesporazuma

Upravo tu dolaze emotikoni kao rješenje. Iako postoje oni koji omalovažavaju njihovu upotrebu uz kritiku da za istu 'uopće ne treba koristiti mozak', njihovim korištenjem ljudi mogu dosta toga objasniti i to najviše zato što što emotikoni koriste univerzalni kod koji na svim platformama daje isti rezultat. Tako ako utipkate :-) i na Androidu i iOS-u dobit ćete žuto nasmijano lice. Zbog toga su emotikoni vrlo brzo postali rasprostranjeni.

Dodajte tome i uvjerenje da su ljudi programirani za vizualnu komunikaciju i jasno je da emotikoni postaju najlakši oblik komunikacije.

No koliko god bili korisni emotikoni ne mogu zamijeniti riječi, no i unatoč tome očekuje se da će oni ostati prisutni u komunikaciji i u godinama koje dolaze, piše Seattle Times.