Zašto se itko raduje većoj cijeni nafte?

Borba "jeftinom naftom" je trajala dugo, a i na konferenciji OPEC-a u Alžiru ove srijede (28.9.) je tek nakon šest sati polemika i diskusija ipak postignut sporazum da se opet smanji količina nafte koja će se nuditi svjetskom tržištu.

Razloga da se Saudijska Arabija kao glavni proizvođač sada već gotovo osam godina protivila smanjiti količinu nafte koju će nuditi ima mnogo: nije nevažan razlog i da se tako željelo pomrsiti planove glavnom potrošaču, Sjedinjenim Američkim Državama da se još više okrene novim metodama eksploatacije poput frakiranja i da obuzda svoje ambicije u ekološki spornim, ali po zalihama unosnim nalazištima Aljaske i krajnjeg sjevera.

Ali čini se da je još važniji razlog da je Rijad tako uporno ustrajao u jeftinoj nafti bio da napakosti svojem vječitom rivalu, Iranu. Dok je Saudijska Arabija i sa povoljnijom naftom mogla pokrivati svoje troškove, Iran - ali i mnoge druge članice OPEC-a poput Venezuele su financijski dovedene na rub kolapsa. Na koncu i sada u Alžiru je postignut dogovor o smanjenju kvote tek nakon gotovo nečuvenog ustupka na koji je bila spremna Saudijska Arabija: ona će smanjiti eksploataciju, ali Iran će smjeti i dalje nuditi tržištu istu količinu kao i do sada.

Vozačima se smrklo, špekulanti slave

Naravno, ova iznenadna sloga je prije svega uznemirila potrošače i vozače diljem svijeta. Jer, već su se mnogi navikli na cijene goriva kakve se još jedva mogu sjetiti: litra dizela je na njemačkim benzinskim postajama ponekad padala i ispod jednog eura po litri, a benzin je znao koštati manje od 1,20 € - nakon što je, nema tome dugo, cijena znala biti i preko 1,60 €. Doista, već nakon prve vijesti sa sastanka OPEC-a cijena nafte je porasla za preko 5% (sorta WTI oko 5%, kvalitetna sorta Brent sa Sjevernog mora čak 6%).

Zanimljiva je i reakcija na burzama: gotovo sva svjetska tržišta vrijednosnica, od Dalekog istoka pa do Južne Amerike su smjesta zabilježila rast. Treba se naviknuti da tržišta kapitala i špekulanti razmišljaju "obrnuto" nego mi smrtnici: otkazi i zatvaranje pogona će redovito značiti rast vrijednosti, a kod veće cijene goriva to će značiti da će više novca biti u opticaju. Povrh toga, zemlje poput Irana će sigurno željeti kupiti ljuto potrebnu opremu za eksploataciju - pogotovo nakon što su ukinute sankcije. A i zapadne naftne kompanije će sada biti motivirane za nova ulaganja - koja se do sada nisu isplatila jer je nafta bila "prejeftina". Sve u svemu - dionice će rasti.

Vratimo se u realnost

Ali već istog dana su i burze utišale svoj optimizam, a i svjetska cijena nafte je opet nešto pala. Jer ako se malo bolje pogleda sporazum OPEC-a iz Alžira, to nipošto nije nešto osobito radikalno: dogovorena je dnevna eksploatacija od 32,5 do 33 milijuna barela, trenutno je nekih 33,47 milijuna. To je tek načelan sporazum o kojem će se dogovoriti tek na sastanku na vrhu zemalja OPEC-a 30. studenog - do onda ostaje sve po starom.

A onda ne treba zaboraviti da članice OPEC-a jesu mnoge važne zemlje izvoznice nafte, ali nipošto ne sve. Sjedinjene Američke Države i Kanada nikad nisu imale ništa s OPEC-om, a onda je tu i glavni razlog da stručnjaci ne očekuju nekakvu značajnu promjenu svjetske cijene nafte: Rusija. Ona je još uvijek pod trgovinskim sankcijama i trenutno upravo masovno izvozi naftu - kao u "zlatnim vremenima" Sovjetskog Saveza, jer i današnjoj Rusiji ljuto treba svaki cent deviza.

Utoliko je i zaključak stručnjaka poput Alexa Furbera iz DMC Markets jasan: cijena nafte hoće nešto narasti jer je "crno zlato" u proteklom razdoblju doista bilo ispod cijene, ali daleko smo od nekakvih rekordnih cijena nafte kakve su bile kada je počeo (Drugi) Irački rat i kad se strahovalo da će cijena premašti i 200 dolara po barelu - sada tabori ispod 50 dolara.