Zašto se Hrvatska treba bojati pada nezaposlenosti

Na prvi pogled, država kao da može biti zadovoljna zbog masovnog iseljavanja kojem svjedočimo proteklih godina. Jedan od gorućih problema u Hrvatskoj rješava se sam - broj nezaposlenih u godini dana između sredine 2015. i sredine 2016. pao je za čak 95 tisuća. Istovremeno međutim, prema podacima HGK, broj zaposlenih porastao je za samo 14 tisuća, što znači da je iz Hrvatske „nestalo" 80 tisuća ljudi koji su tražili posao. Odlazak radne snage, međutim, donosi daleko veće opasnosti za državu nego što je prividna korist od smanjenja nezaposlenosti. Pad BDP-a i urušavanje mirovinskog sustava padaju odmah na pamet.

„Iako se iseljavanjem stvara manji pritisak na tržište rada, odnosno smanjuje se broj nezaposlenih, istovremeno se smanjuje i radno-aktivno stanovništvo, odnosno ponuda rada što u dužem roku može imati prilično negativne učinke, odnosno može ograničiti rast gospodarstva. Posebice ako među iseljenima ima relativno puno mlađeg i obrazovanijeg stanovništva", kaže za Deutsche Welle dr.sc. Iva Tomić, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb, koja se bavi ekonomikom rada i mirovinskim sustavima.

Ništa od rasta gospodarstva

Kako se hrvatsko gospodarstvo počelo stidljivo oporavljati, poslodavci su ponovno počeli zapošljavati, međutim, mnogi se žale da unatoč i dalje velikom broju prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje, u pojedinim zanimanjima ne mogu naći radnike. Poseban je problem s visokoobrazovanim radnicima, prije svega u ICT zanimanjima (informacijska i komunikacijska tehnologija), a sve veći problem postaje i odlazak liječnika, o čemu smo već pisali. Iako za hrvatske prilike relativno dobro plaćeni, liječnici odlaze zbog mogućnosti napredovanja, edukacije, te humanijih uvjeta rada, s manje napornih dežurstava, primjerice.

No, kaže dr.sc. Tomić, prisutan je i nedostatak niskokvalificiranih radnika, primjerice u građevinarstvu ili ugostiteljstvu. Ne bi li si osigurale radnike, turističke tvrtke su tako ove godine ranije nego ikad počele potragu za sezonskim zaposlenicima, a poprilično je nezadovoljstva i među poslodavce i među sezonske radnike unijela vladina odluka da smanji naknade za tzv. „stalne sezonce" tijekom razdoblja dok ne rade. To bi moglo više njih potaknuti da jednostavno odu u zemlje gdje će se njihove usluge bolje plaćati tijekom cijele godine.

A bez radne snage, bez ljudskog kapitala, nema rasta gospodarstva. „Obzirom na demografska kretanja u Hrvatskoj, odnosno starenje stanovništva, iseljavanje građana mlađe dobi može značiti da u budućnosti jednostavno neće imati tko raditi što automatski znači i ugrožen rast gospodarstva", kaže Iva Tomić. Ističe da neke zemlje vlastiti nedostatak radne snage u pojedinim zanimanjima nadomještaju „uvozom" radne snage, no Hrvatska nije u toj poziciji, jer visokokvalificiranim radnicima i dalje nije privlačna.

Sve veći udio starije populacije uz povećano iseljavanje s vremenom će ugroziti i mirovinski sustav. Naime, već je danas (podaci za siječanj 2017.) omjer zaposlenih i umirovljenika 1,2:1, a uz postojeće trendove bi se on za nekoliko godina mogao preokrenuti pa je pitanje na koji će se način financirati mirovine umirovljenika.

Ni doznake iz inozemstva neće pomoći

U Hrvatskoj zasad transferi iz inozemstva nemaju veći utjecaj na BDP (ispod 5%), za razliku od nekih država iz bližeg hrvatskog okruženja, primjerice Kosova, s kojim se po broju ljudi koji odlaze u inozemstvo Hrvatska može uspoređivati. Udio transfera u kosovskom BDP-u je veći od 11 posto. Hrvatska, međutim, teško može očekivati čak i taj pozitivan efekt. Naime, iako bi se s povećanim brojem ljudi koji odlaze u inozemstvo moglo očekivati i povećanje udjela doznaka, to uvelike ovisi o načinu i strukturi iseljavanja, kaže dr. sc. Tomić. „Primjerice, ako se iseljavaju cijele obitelji, što je očito čest slučaj, onda zapravo nema ni potrebe za slanjem doznaka. Konačni učinak ćemo zapravo vidjeti tek za nekoliko godina", dodaje i ističe da je važno napomenuti da doznake iz inozemstva same po sebi ne dovode do nekog značajnijeg rasta gospodarstva.

„Štoviše, neka istraživanja su pokazala da doznake iz inozemstva zapravo smanjuju motivaciju za sudjelovanjem na tržištu rada domicilnog stanovništva, obzirom da imaju drugi izvor dohotka, što posljedično može dovesti do još većih distorzija na tržištu rada. Ako bi se doznake iz inozemstva, pak, koristile u neke produktivne svrhe, kao što su investicije, onda bi one mogle u nekoj mjeri pomoći rastu gospodarstva", kaže naša sugovornica s EIZG-a.

Činjenica da se iseljavaju cijele obitelji posebno je poražavajuća, naravno, jer je u takvim slučajevima teže očekivati da će se one vratiti, posebno djeca koja će odrastati i školovati se u drugim zemljama. Hrvatska tako ostaje bez cijelih generacija koje nema tko zamijeniti. Država na to, međutim, nema cjelovit i smislen odgovor, a jedan od razloga za to je i što jednostavno - nema podataka. Naime, nitko ne zna koliko se točno ljudi iselilo proteklih godina. Zavod za statistiku raspolaže nepotpunim podacima, kao i MUP. To stvara probleme kako znanstvenicima koji pokušavaju pratiti taj problem, tako i državi koja jednostavno ne može voditi takozvanu „politiku temeljenu na dokazima", koja se uvelike promovira unutar EU-a, kaže dr. Tomić.

Nitko nema podatke

„Mi istraživači često smo prisiljeni oslanjati se na potpuno neznanstvene metode zaključivanja, odnosno na intuiciju ili 'anegdotalne dokaze', a vlada donosi politike i mjere također temeljene na nekakvim 'osjećajima' ili, još gore, pritiscima pojedinih interesnih skupina."

„Apsolutno točne podatke nemoguće je, naravno, dobiti jer se nikoga ne može prisiliti da se prijavi u Državni zavod za statistiku kad se iseljava (posebno s obzirom na to da u početku mnogi smatraju da se iseljavaju samo privremeno). Međutim, boljom umreženošću različitih institucija unutar države (MUP, MZOS, tj. škole, HZMO, Porezna uprava, ...), ali i umreženošću s relevantnim institucijama u drugim državama, prije svega onima u zemljama Europske unije, bi se svakako dobile znatno pouzdanije informacije od ovoga što trenutno imamo na raspolaganju", kaže dr. Tomić koja zbog toga ističe da razgovor o točnijim posljedicama masovnog odljeva radne snage i stanovništva nije moguć. „O tome ćemo moći govoriti tek kad budemo imali neke konkretnije podatke (broj i struktura - dobna, spolna, obrazovna, regionalna, ... - iseljenih). Na žalost, nisam sigurna koliko ćemo u tome uspjeti do objave rezultata idućeg Popisa stanovništva", ističe dr. Tomić za DW.

A do tada bi se mogla ostvariti mračna crnohumorna opaska koju često možete pročitati u komentarima ispod tekstova o iseljavanju: „Tko zadnji izađe iz zemlje, nek' ugasi svjetlo."