Zašto Hrvatska želi zatvoriti Petrokemiju

Hrvatska vlada na tragu je smanjenja potrošnje plina za čak 20 posto - jednim potezom. Ili je tako barem ako je vjerovati pojedinim analitičarima iz poslovnih krugova, koji načelne izjave iz Vlade RH tumače u skladu sa situacijom na terenu. Oni naime pretpostavljaju da državna politika namjerava indirektno ugasiti Petrokemiju, drugog najvećeg plinskog potrošača u RH. Na takav ih zaključak upućuje vladina inertnost spram kutinske industrije u kojoj pogoni miruju već mjesecima uslijed izloženosti rastućim tržišnim cijenama energenata.

Petrokemija, međutim, nije samo tvornica umjetnih gnojiva. Ona je i kutni kamen hrvatske poljoprivrede, mada je prije nepune četiri godine upravo ignorantski privatizirana. Ipak, država je zadržala suvlasnički udio, ali i dalje ne pokazuje namjeru da to iskoristi u agrarno-razvojnu svrhu. „Proizvodnja hrane u RH je ionako nedostatna, a s otežanom nabavom gnojiva bit će još gore. Prošla sjetva je oslonjena na uvozna gnojiva koja su enormno poskupjela, dok je za iduću pitanje hoće li nam i to biti dostupno, uz ovakvo zatvaranje država i tržišta", rekao nam je Željko Lenart, saborski zastupnik HSS-a iz Kutine.

Uvoz i prepakiravanje

Kao možda jedini parlamentarac koji se protivio prodaji većinskog dioničkog udjela Petrokemije, Lenart napominje da nepovoljna globalna situacija danas politici služi za alibi po tom pitanju. Nakon što je tvornica dugi niz godina politički uništavana preskupim plinom, koji njoj predstavlja glavnu sirovinu, a ne tek energent, sad je još gore. Najprije je prepuštena dobavljačima-vjerovnicima, o čemu smo ovdje već pisali. U ovom pak trenutku, kalkulira se s izručivanjem te hrvatske industrije konkurenciji iz Turske. Uza sve to, ne čudi pretpostavka da Vladi RH ustvari odgovara mirovanje njezinih pogona na duže vrijeme.

„Sumnjam da će proizvodnja tako skoro iznova započeti", nastavlja HSS-ov sabornik, „a bojim se i odljeva stručnog kadra. Država je znakovito pasivna, mada uprava tvornice jasno poručuje da joj treba politička pomoć oko plina. Dosadašnji većinski vlasnici, Ina-Mol i Prvo plinarsko društvo, upali su u nevolje koje su sukreirali uz pomoć politike. Prodaja Turcima bi pritom bila fatalna. Ne znam, možda njih zanima samo Luka Šibenik čije poslovanje na životu drži upravo Kutina. Sve to bi moglo sahraniti hrvatsku poljoprivredu. Strahujem od uvoza i prepakiravanja stranih gnojiva pod novim vlasnikom."

LNG preskup za gnojiva

Petrokemijina gnojiva odlikuje visoka kvaliteta u odnosu na uvozna gnojiva istog ranga, a to se u poljoprivredi ogleda na egzaktno izraženim prinosima. Vrtoglavi rast cijena već je smanjio upotrebu gnojiva u RH, čime je automatski pao i urod. Padajuća ekonomska spirala u nizu nepovoljnih uzroka i posljedica time se jasno zatvara, ne sluteći nimalo na dobro. „Ja bih rekao da se tek otvara", korigirao nas je Davor Štern, naftno-plinski stručnjak i nekadašnji ministar gospodarstva RH. „što je ujedno problem cijele Europe kojoj je valjda draže kupovati energente iz najudaljenijih azijskih zemalja."

„Čitava nam je kontinentalna poljoprivreda tako ugrožena, ne samo hrvatska. Neka bude jasno: nema lakog rješenja bez povoljne cijene plina. LNG je preskup da bi se od njega proizvodilo gnojiva. Rusija je preduhitrila efekt sankcija i odmah smanjila isporuke. Ako se odnose s njom ne normalizira, slijedi nam manjak produkcije općenito, a pogotovo hrane. I sva je njemačka kemijska industrija bazirana na plinu, riječ je o golemim ciframa gubitka. Znam da je političarima teško uzmaknuti, ali još uvijek bi bilo bolje da priznaju kako su prenaglili. Kasnije će biti još puno skuplje. Sankcije očito nisu pomogle", mišljenja je Davor Štern.

Pitanje golog opstanka

Ne treba pritom smetnuti s uma da se odnos RH prema kutinskoj tvornici zbiva u širem kontekstu energetske, zatim i industrijske politike. I to počev od monetarno-političkih temelja nacionalne ekonomije, gdje se još s kraja prošlog stoljeća izravno pogodovalo uvoznicima roba i novca - bankama i velikim trgovcima - nauštrb proizvođača te izvoznika. Dandanas potenciraju se najradije, od vlade prema vodećim medijima, veliki uspjesi hrvatskog turizma. Malo se govori o tome da on kardinalno ugrožava prirodu i komunalnu infrastrukturu. Ili se govori formalno, bez suvislog zaokreta u korist inače razvikane održivosti.

Upravljanje energetskim resursima u Hrvatskoj je zaseban problem, najteže prelomljen na prodaji Ine mađarsko-državnome Molu. No, što god u EU bilo odlučeno oko Rusije, Hrvatska još ima određeni vlastiti prostor za manevar. Povratak materijalnoj proizvodnji, umjesto ekskluzivno uslužnih djelatnosti, ne bi bio lagan niti bezbolan. No čini se da bi mogao biti uvjetom golog ekonomskog opstanka u predstojećim neizvjesnim godinama krize. Naspram toga, svojevrsni industrijski lockdown nije nikakvo rješenje, nego više nešto poput samoubojstva iz nehata.