« Hrvatska
objavljeno prije 1 mjesec i 5 dana
TUŽNO

Za žrtve obiteljskog nasilja pravda je često prespora

Sigurna kuća Istra u 14 godina prihvatila je 312 žena žrtava nasilja i njihove djece. Istraumatizirane su i ustrašene, nemaju podršku obitelji ni povjerenja u institucije i pravosuđe

Strašne brojke
Strašne brojke (Arhiva)
Više o

obiteljsko nasilje

,

Sigurna kuća

"Prvi put me udario još na maturalnom putovanju na početku naše veze, pred svim đacima i profesorima", rekla je Mara Tomašević, zlostavljana supruga nepravomoćno osuđenog požeško-slavonskog župana za jedan dnevni list. „Pa što si glupačo onda ostala s njim?", javno je, na vlastitom portalu Istarski.hr, mrtav-hladan upitao njegov urednik Nenad Ćakić. Priupitan za objašnjenje svog stava, Ćakić se retorički zapitao kako se žena može udati za nekog tko ju je samo jednom udario. Štoviše, oduvijek ga je intrigiralo zašto se neke žene zaljube baš u nasilnike, pa se čak prisjetio grubijana koji se tuku po diskotekama, a žene svejedno jure za njima. Ovakvi i slični, javno propagirani stavovi, koji sugeriraju da su „glupače dobile to što su tražile", zapravo ohrabruju nasilnike da ustraju u primjeni sile nad žrtvama. Pa i samog župana Alojza Tomaševića koji čak neće u zatvor jer je uvjetno osuđen na deset mjeseci, uz rok kušnje od dvije godine. Činjenica da je osuđeni zlostavljač ne ometa ga ni u karijeri jer je uredno nastavio obavljati svoj posao župana kao da se ništa dogodilo nije.

„Kod svih korisnica je prisutan veliki strah"

Zbog rastućeg problema nasilja nad ženama još je 2006. osnovana Sigurna kuća Istra s dva skloništa na tajnim lokacijama i dva savjetovališta. Koordinatorica Jadranka Černjul navodi da je usluge savjetovališta koristilo čak 900 žena, pomoć putem telefona potražilo ih je 1.129, dok je u samim skloništima bilo smješteno 218 osoba, među kojima 96 žena i 122 djece. Hitan smještaj dobile su 94 žrtve: 46 žena i 98 djece. Trenutno je u Sigurnoj kući pet žena i četvero djece. 

„Gotovo svima nasilje ostavlja tragove psihičke naravi, bolesti kralježnice, štitnjače... Izvrgnute su vrijeđanju, omalovažavanju, zastrašivanju, izolaciji, kontroli, ali i fizičkom, te ekonomskom nasilju. Ima i slučajeva seksualnog odnosa bez pristanka", navodi Černjul.

„Kod svih korisnica koje zatraže pomoć prisutan je velik strah. Neke se opravdano boje za svoj život, pa je važna velika diskrecija. Mnoge nemaju povjerenje u institucije i pravosuđe", objašnjava koordinatorica. Žrtve u Kući ostaju šest mjeseci, neke kraće, ali i dulje. Ondje dobivaju stručnu pomoć psihologinje, pravnice i educirane stručnjakinje. Ukoliko je potrebno, pomaže im i psihijatar.Žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja najčešće nemaju podršku obitelji, nezaposlene su i slabijeg imovinskog stanja. Uglavnom su to mlađe osobe sa srednjom stručnom spremom.

„Dolaze nam psihički i fizički istraumatizirane. Tjelesne ozljede brzo zacijele, ali one psihičke, emocionalne i duševne jako teško. S njima naše stručnjakinje moraju dugo i strpljivo raditi.  Zadovoljni smo kad žene i djeca odu iz skloništa i krenu u  novi život bez nasilnika, osnaženi velikim samopouzdanjem. Uz našu pomoć neke su štićenice pronašle posao", kaže koordinatorica.

Spor i neučinkovit sustav

Ona kritizira sporost i neučinkovitost hrvatskog pravosuđa i kaže da je edukacija potrebna svima: policajcima, sucima, nastavnicima i zdravstvenim radnicima. Navodi primjer potresnih priča u kojima su žrtve odustajale od traženja pravde koja je za njih bila spora i nedostižna.

„Mladu ženu s troje djece muž je fizički, psihički, ekonomski i seksualno zlostavljao, čak i pred djecom. Izolirao ju je i držao zatočenu na kruhu i vodi. Bila je strankinja, nije znala naš jezik, ovdje nije imala nikog. Nije smjela raditi. Kuća u kojoj su živjeli bila je opasana zidovima, a prozori obojani bijelom bojom da ne bi gledala vani. Uspjela je pobjeći i javiti se Centru za socijalnu skrb", prisjeća se Černjul. Smjestili su ju u Sigurnu kuću i tada je nastala borba sa sporim i neučinkovitim sustavom. Žena i djeca su, kaže naša sugovornica, vještačena više puta, žrtva je u iskazima morala detaljno prepričavati vrlo delikatne situacije silovanja. Zlostavljaču se ništa nije dogodilo, angažirao je odvjetnike.

„Djeca nikada nisu dobila alimentaciju. Zbog nove sutkinje nakon par godina žrtva je trebala ponovo davati iskaze i tad je odustala od traženja pravde", navodi koordinatorica. Druga žrtva u Sigurnoj kući se spasila od sigurne smrti. Samo mjesec dana nakon bijega njen je partner ubio svoju ljubavnicu. 

Nasilje je velik društveni problem, ne samo obiteljsko, nego i među mladima. Treba još puno raditi na većoj osviještenosti samih žena. Nemojmo biti gluhi i nijemi, svatko ima pravo na miran i dostojanstven život", poručuje Černjul.

Iako u Policijskoj upravi istarskoj tvrde da se broj prijavljenih slučajeva nasilja, zahvaljujući represiji policije, lani smanjio u odnosu na godinu ranije, priznaju da postoji i tamna brojka. Naime, žrtve se još uvijek teško odlučuju na prijavu, često zbog egzistencijalnih problema i socijalnih uvjeta u kojima žive. Tako je lani u Istri evidentirano 246 prekršaja vezanih uz nasilje u obitelji, 22 posto manje nego godinu ranije. U padu od 15 posto su i kaznena djela, kojih je lani zabilježeno 97. Evidentirano je i 176 slučajeva nasilja nad djecom, 18,5 posto manje. Međutim, u posljednjih pet godina ishodi su bili fatalni: 2015. ženu je ubio suprug koji je potom počinio samoubojstvo, dok je slučaj iz 2017., kad je majka u Puli svirepo umorila vlastito dijete, odjeknuo u cijeloj regiji.

Piše: Mirjana Vermezović Ivanović/DW
22.02.2020. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh