Vlado Franjević, slikar

Vlado Franjević, međunarodno je priznati hrvatski likovni umjetnik i pisac koji je krajem 80-ih, otišao u Švicarsku, a zatim u u kneževinu Lihtenštajn u kojoj je proveo gotovo 30 godina i ostvario uspješnu umjetničku karijeru. Zajedno sa suprugom Rajkom, u kolovozu 2022. godine vratio se u rodni Martinac, selo u okolici Čazme. . 

Gdin Franjević, najprije, što je novo u Vašem atelijeru? Zanimljiva je i Vaša slika s motivom Hrvatskog zmaja.

-Najnovije u mojem ateljeu su slike u akrilu manjeg formata s naslovima „Ratnica", „Sunčev (po)skok", „Nije semafor", „Jedriličarenje u lijevo", „Plav-krakasti oblik", „Posebna napetost", „Spomenik lakoći življenja", „Rešetke u glavi = šteta", „Najvažnija čakra kontrira trokutima". Slika „Rešetke u glavi = šteta" je posebnost na način da sam ju nakon dosta godina konačno završio. Počeo sam na njoj raditi u Lihtenštajnu. „Hrvatski zmaj" je pak druge vrste posebnosti. To je slika većeg formata a završio sam ju pred kraj prošle godine. Radio sam ju po narudžbi za naslovnicu knjige „Legenda hrvatskog zmaja" Tomislava Beronića iz Krnjaka kraj Karlovca. Ista knjiga je publicirana na latinici i glagoljici a javnosti će biti predstavljena na Jurjevo, 23. travnja 2025. u Zagrebu, u čast slavljenja 120. obljetnice Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja". U isto vrijeme i na istom mjestu će i moj originalni rad biti izložen. Ovo nije prvi put da surađujem s gospodinom Beronićem. Isti je, pred dugo godina, uređivao i publicirao „Dijasporski list". U njemu se izvještavalo o mojim likovnim izvandomovinskim „avanturama" a najmanje jednu naslovnicu lista je krasio moj umjetnički rad. Prošle godine je u ateljeu nastao ne mali broj radova. Uglavnom slike u tehnici akrila na platnu. Ovdje izdvajam slike naslovljene sa „Svemir boja iznad Martinca", „Uzaludna ljepota", „Rođenje novog sunca", „Dobro osmišljeni kaos", „Na pozornici 1", „Na pozornici 2", „Kroz mrenu", „Preformatirani anđeo 1", „Preformatirani anđeo 2".     

Vjerujem da kontinuirano radite na više stvari, ciklusa.

- Da, istina. Takav mi je unutarnji ritam. Radovi nastaju u manjim ili većim ciklusima, paralelno i spontano. Oni nastaju u ateljeu i izvan. U prirodi s kojom rado radim zajedno. Koja svojim djelovanjem razvija i prepravlja moje prvotne impulse i inicijalna djelovanja. Ovdje mislim na rad u nastajanju, procesu/progresu "Outdoor Art Polygon - groblje prošlih i propalih projekata". Intervencija i izložba u prirodi na površini oko 200 kvadratnih metara... Na mjestu na kojem je rasla mini džungla kad smo se vratili iz Lihtenštajna 2022. „Džunglu" sam sam počistio. Samo s rukoma i najosnovnijim alatima. Pri tome sam ostao zadivljen onim što je kaos trnja skrivao ispod sebe: vinova loza, mladi dud, šipak, bazga, nekoliko stabala šljiva, divlji luk, „divlje" cvijeće... Pored spomenute površine u projekt je uključen i dugački, vanjski zid bivšeg štaglja i bivše staje. Na njemu vise ili su u njega umontirani različiti artifakti. U poligonu se nalaze objekti kao što su krevet, stol, klupe, stolice, televizor... sa stabala vise drveni plus-minus elementi, mali platneni jastučići na čijim površinama blijede određene slike do neprepoznatljivosti, neki plastificirani tekstovi - kritičke poruke društvu i samom sebi a koje sam prije objavljivao na privatnom mi facebook profilu. U sklopu cijelog tog prostora se nalazi i grupa od tri objekta: križevi mojeg djeda i moje bake, mojih odgajatelja i skrbnika... između njih, od drvenih letvica montirani „Prvi pravi Martinački polucrvendač"... s obadvije strane križeva, na mjestu križanja, su zaljepljeni krugovi ogledala. Osim toga, instalirao sam pet „Stražara, vojnika" > žuto obojene stiropor-glave na kolcima. U blizini se nalazi iskopan i ciglom sazidan bazen... Zamislite si molim umjetnički „objekt" koji živi, koji se svakodnevno mijenja, koji raste, diše, koji se glaše pjevom ptica, šuškanjem lišća i pokretanjem leptirovih krila ili otvaranjem cvjetova... Zamislite si umjetnički objekt koji miriše, u kojem se sastaju dobre volje ljudi, u kojem igraju društvene igre, popiju piće, vode zanimljive razgovore - ne samo i isključivo o (mojoj) umjetnosti, u kojem se mogu čuditi posebnom miru i tišini koju remete samo pjev fazana, cvrkutanje vrabaca i sjenica, pijukanje jastreba u letu, lamatanje krila letećih gavrana, u kojem se čita ili sluša poezija... Zamislite si umjetnički objekt u kojem je HRT tim već snimao dokumentarac, u kojem je muzički dvojac - doseljenici iz Njemačke - svirao gitare... Život istinskog i iskrenog likovno-interdisciplinarnog stvaratelja je (ili može biti) čudo!               

Dugo ste djelovali vani. Sada ste u domovini, kako ide?

-Da. Živio sam i puno putovao izvan domovine. Tamo negdje od kraja 1988. do kraja kolovoza 2022. Imam bogata i svake vrste iskustva. I prije sam bio prilagodljiv tako da mi nije teško prilagodit se opet. Pogotovo točki na kojoj sam rođen, s koje sam krenuo na ovozemaljski put. Naravno, psihologija mase me ponekad druka na povremeno „jambranje". No, nedam se. Baš u tme mi najviše pomaže kreativan i umjetnički rad.  

Imate značajno iskustvo i je li ovo vrijeme sada pravo vrijeme da napravite sve ono što ste davno željeli, mislim na umjetnost?

-To bi zbilja mogla biti istina. Sad sam, kao, svoj na svojem. Sad i ovdje živim intenzivno dio mojeg ukupnog sna, zaokružujem putovanje koje je bilo uglavnom smisleno, dovoljno burno i zanimljivo, puno boja, različitog štimunga, uspona i padova. Vrlo sam, i od srca, zahvalan.

Što nosite iz inozemstva kao pozitivno?

-Bilo je puno toga pozitivnog. Zabilježio sam isto u mnoge moje pisane priče, dnevnike s putovanja i moju dvojezičnu poeziju. Imao sam sreću moj izvandomovinski život provesti u prekrasnoj Švicarskoj, prekrasnom Lihtenštajnu. Države i njihove birokracije su jedno a ljudi su nešto drugo. Ljudi mogu biti svugdje topli, razumni, spremni pomoći. Za svoj stvaralački rad sam vani, čak i na većim i velikim međunarodnim pozornicama bio dovoljno nagrađivan. Lihtenštajn me je darivao financijama koje su omogućavale moja mnoga putovanja: Kina, Korea, Jordan, Kirgistan, Egipat, Sjedinjeni Arapski Emirati, Indija, Los Angeles, Cipar, Estonija i mnoge druge evropske zemlje... Lihtenštajn mi je vjerovao i suportirao me na način da su moji radovi bili skoro pa redovno bili otkupljivani i da se danas nalaze kako u privatnim tako i javnim zbirkama. Npr. u zbirci zaklade za kulturu Kneževine Lihtenštajn, nekoliko tamošnjih općina, banaka, itd. Najnovije od pozitive iz lihtenštajnskog inozemstva je to da mi je javljeno da su u Lihtenštajnu osmislili on-line zbirku umjetnosti i vrijednih artifakata Kneževine u kojoj sudjeluje nekoliko općina, zaklada i muzeja. Tako su primjerice na istoj platformi za sad predstavljena dva moja rada i rad supruge mi Rajke Poljak a koji su dio zbirke zaklade za kulturu Kneževie Lihtenštajn. To je ne mali kompliment a posebno veseli činjenica da objavljeni podaci uz naše radove promoviraju hrvatski talent, naše hrvatsko porijeklo, našu hrvatsku zajednicu. Koliko znam, mi smo jedini iz Hrvatske koji se time mogu pohvaliti. 

Ima li negativnog?

- Ima. Ali ja se uvijek rađe sjećam dobrog i koncentriram na dobro! 

Surađujete s umjetnicima iz inozemstva.

- Dobro se sjetiti po tom pitanju slijedećeg... pred točno godinu dana zahvaljujući mojim kontaktima u Lihtenštajnu i dobroj volji i podršci grada Čazme i Centra za kulturu grada je došlo do određene umjetničke izmjene na relaciji grad Čazma i Lihtenštajn. U tom projektu su s lihtenštajnske strane nastupali neki od najpoznatijih i međunarodno najiskusnijih tamošnjih umjetnika, a s čazmanske strane, svi članovi Udruge čazmanskih umjetnika "čARTer". Imao sam i imam ideje podići sve to na viši i značajniji nivo ali to ovdje kao da nikoga ne zanima. Svi se nekako kao nečega boje. Naravno, čak i uspjeha, pozitive. Meni je dosta tuđih kompleksa, strahova, ne vjerovanja u boljitak i kvalitetno zajedništvo. Ne želim se više trošiti na „krivim" ljudima koji su me uglavnom vampirili. Kojima sam se nesebično i totalno davao. Dakle, priznajem,moja je krivica najveća.

Planovi, izložbe, monografije?

- Nemam baš neke posebne planove. Osim što se tiče zdravlja! Imam snove, želje... Veselila bi me jedna izložba u adekvatnom prostoru u Hrvatskoj u okviru koje bi se dokumentirao presjek mojeg dosadašnjeg stvaralaštva a koje je u biti jako bogato! I dosta raznoliko. S tim u vezi izdavanje bogate umjetničke knjige ili monografije, umjetničkog kataloga, bi bilo jako pametno. Ne samo za mene osobno! Jer se iz onog što jesam i što sam kao stvaratelj napravio može dosta dobrog (na)učiti. Moj obojani put bi mogo inspirirati nadolazeće snage i eventualno im biti od pomoći! Ah da, da ne zaboravim spomenuti... Ima za sad samo jedna fiksna stvar. U subotu, 26. travnja ćemo moji prijatelji i kolege, i ja djelovati u živo na 4. umjetničkom hepeningu u kompleksu galerije, knjižnice i amfiteatra Matešin u susjednom selu Bojana kraj Čazme. Galerija Matešin je vlasništvo akad. slikara Franje Matešina. Pored likovnog sadržaja, imat ćemo bogat društveni sadržaj te koncerte a naš program bi trebao biti dokumentiran od strane posebno nam dragog tima HRT-a! O detaljima rado kasnije...

Kako bi definirali osobni umjetnički izraz?

- Hm... Možda, beskonačno i nelimitirano svaštarenje? :) 

Koliko ste zadovoljni s naslikanim?

- Više nego zadovoljan. U kvalitativnom i kvantitatvnom smislu!