Protiv sam tog Busha, al’ mislim da je NATO Hrvatskoj neophodan
Edo Maajka predstavlja novi album i progovara o strahovima, politici i braku
Kad smo dogovarali intervju prije šest godina, Edo Maajka pridržavao je mobitel s obje ruke, budući da je postojala realna opasnost da mu gornji dio aparata otpadne. Danas Edo Maajka u svoj kafić ulazi surfajući na iPhoneu, s četvrtim albumom u džepu. ‘Balkansko a naše’ donosi hip-hop za okorjele fanove, drugim riječima nema više ‘Prikaza’ i sličnih priča za kojima su ludjela djeca u svim nekadašnjim bratskim republikama.
• Objavio si četvrti album, dvostruko više od planiranog.
- Četvrti CD u šest godina, već sam sebi idem na živce... Možda sam stvarno pretjerao, al’ dobro je, tako je trebalo biti. Najbitnije mi je da sam uspio ono što sam htio - s jednim producentom ‘zakopat’ cijelu ploču.
• Sjećam se da si prije nekoliko godina imao pune bilježnice neobjavljenih tekstova. Kako danas stojiš s inspiracijom?
- Imam ih i sad nekoliko. Al’ zato mi se i događaju sranja... Recimo, imao sam jednu pjesmu za novi album koju mi je trebala otpjevati Tamara Obrovac, a ja sam izgubio tekst. Tako da imam malo tih problema sa samim sobom, al’ inače sam okej, ha ha... Sljedeći mi je prioritet pripremiti materijal za projekt s Damirom Avdićem, osnovat ćemo bend Trnokop, a prva svirka bit će na Rokaj festu u srpnju.
“Na vrhuncu karijere vozio sam se tramvajem. Kad 50 ljudi gleda u tebe i procjenjuje te, nemaš se gdje sakriti... Meni je to neugodno. Zbog toga nisam otišao ni na premijeru dokumentarca o sebi.”
• Zašto na albumu nema pratećih Leksaurina?
- Prvo, baš sam nekako tako morao, a drugo - više nemam bend. Htio sam snimiti jedan funky album, zato sam za producenta uzeo Kooladea, jer on zna raditi s funky semplovima, zna raditi jednu veseliju glazbu koja traži puno skakanja. Ne želim se stalno ponavljati, zato je ovaj album toliko rasterećen. Dosadašnje ploče bile su pune žuči i bijesa, sad imam novi pogled na život - idemo se promijeniti.
• Dolazi li sad ona rečenica: sazrio sam kao autor?
- Ma ne... Meni to prilično lako ide. Kad čujem neki dobar Kooladeov beat u stanju sam u pola sata napisati cijelu pjesmu. Dobro se nadopunjavamo. S druge strane, veliki sam kolekcionar ex-yu ploča i konačno mi se isplatilo, jer točno znam koji ću beat odakle ‘izrezati’ kad mi treba. Takve stvari su me počele privlačiti puno više od repanja, jer sam u repu rekao manje-više sve što sam imao. Poredaj moja četiri albuma i nećeš naći temu koja te zanima s Balkana, a da ti ja nisam rekao svoje mišljenje o tome.
• Pa koji je onda plan za dalje?
- Prvo ću snimiti taj Trnokop, jer to osjećam kao povratak hard-coreu, odnosno mojim korijenima. Bahattee je to napravio super...
• ...pa propao
- Da, jer je napravio veliku grešku - radio je hip-hop tekstove na brze ritmove. Tako da ga nitko ništa nije razumio. Ja ne želim tako, neću puno repati, napravit ću prave punk-tekstove. I ovaj album je već glazbeno najbolji od svih mojih dosadašnjih, ali, recimo, nijedan roker nikad meni neće zbog toga iskazati poštovanje, jer ne znaju ništa o mojoj muzici, dok ja o njihovoj znam sve.
• Na albumu tvrdiš da se radi o old school stilu hip-hopa. Što bi to točno bilo?
- Ima više definicija... Na mojem albumu ima stvari koje su izravna posveta old schoolu iz osamdesetih, to je dinamičan i melodičan hip-hop, a jako ga je simpatično slušati. Pjesmom ‘Sve prolazi’, na primjer, Saša Antić iz TBF-a i ja vratili smo se na njujoršku scenu ranih devedesetih. Na albumu sam semplirao i jednu pjesmu Karla Metikoša, to zvuči nevjerojatno i ne mogu vjerovati da je Metikoš to bio u stanju tada napraviti. Metikoš je car, on je najveće ime ovdašnje glazbene industrije.
• Otkad to?
- I mene je iznenadilo! Meni je san za deset godina napraviti soul-funk album, na kojem ću ja napraviti tekstove, a otpjevat će ih ljudi koje ja volim slušati: Kićo Slabinac, Zlatko Pejaković, Željko Bebek, Oliver Dragojević, Josipa Lisac... Doći će i otpjevati to na način na koji su to radili sedamdesetih, ali ih nitko nije mogao skužiti.
Afera domovnicaDobio sam garanciju da ću postati Hrvat ako se odreknem državljanstva BiH. A to ne mogu. Meni Bosna previše znači i ja previše značim njoj. Eto, zato još uvijek tražim vizu za odlazak u Sloveniju.
• Zvuči zanimljivo, zašto čekati deset godina?
- Dobro, može i za pet. Meni je Oliver trebao gostovati i na ovom albumu, imao sam za njega jedan refren. Ali njemu se nisu svidjele neke političke konotacije te pjesme, pa je odustao. Mene je to dosta razočaralo, ali nema veze, ne ljutim se. Ustvari, i bolje što nije, jer znam da ću mu kad-tad ponuditi pjesmu koju neće moći odbiti.
• U zadnjih šest godina postao si najveća hrvatska zvijezda, napunio Dom sportova, o tebi je snimljen dokumentarac... Bojiš li se da bi jednom sve moglo krenuti nizbrdo?
- Ne, zašto bih? Mada, imao sam faze hipohondrije i napadaja panike. Prve tri godine karijere sam znao ne izlaziti iz kuće jer sam se bojao da mi klavir ne padne na glavu. To ne vodi nigdje, na takav način samo privlačim nevolju. A i čemu strah od nečega što će ti se možda dogoditi.
• Godinama si bio frustriran medijskom pozornošću i pokušavao izbjeći svako nepotrebno pojavljivanje u medijima. Jesi li se naučio nositi sa slavom?
- Ma to je postalo vrlo jednostavno - samo kažeš ‘ne’. Neću ići u te zabavne emisije, ne razumijem raju koja ide u sve te showove. Što će meni to? Zašto bi mene netko slušao u ‘Piramidi’ ili ‘Latinici’?
• Ipak si popustio Aleksandru Stankoviću...
- Da, i to je vjerojatno bio vrhunac moje karijere. Nakon ‘Nedjeljom u 2’ na cesti su me počeli pozdravljati umirovljenici, old school raja, razumiješ? Meni su sad draži oni, nego ovi mladi, jer jedino oni žele nešto promijeniti u ovom društvu.
“Na početku karijere imao sam napadaje panike i nisam izlazio iz kuće. To nije vodilo nigdje, na takav sam način samo privlačio nevolju. Čemu strah od nečega što će ti se možda dogoditi?”
• Svježe si razveden. Je li ti brak patio zbog slave?
- Da, jest. A i općenito mi zbog sve te popularnosti nije bilo baš najugodnije u životu. Recimo, tek sam prije godinu dana položio vozački, tako da sam se na vrhuncu karijere vozio tramvajem. Kad pedeset ljudi gleda u tebe i procjenjuje te, nemaš se gdje sakriti... Meni su takve stvari jako neugodne. Zbog toga nisam otišao ni na premijeru tog dokumentarca o sebi, jer nisam mogao podnijeti da svi ti ljudi gledaju mene na ekranu, a ja sjedim pored njih. Neugodno je i odmah me od toga zaboli želudac.
• ‘Balkansko a naše’ je tvoj prvi album nakon braka. Može li se to osjetiti u stihovima?
- Može. U novim pjesmama osjetiš da sam drukčija osoba.
• Je li slučajno što Titov pionir s američkom kapom na omotu albuma sliči na Ivu Sanadera?
- To ti je momak koji je radio cover. Al’ da znaš da se album trebao zvati ‘Idemo dalje’ i kad sam vidio da je Sanader izašao s tom parolom, onda smo se odlučili za ‘Balkansko a naše’. Nisam htio da ispadne ni da se sprdam s HDZ-om, niti da ih podupirem.
• Ima li što novo u tvom procesu postajanja Hrvatom?
- Prije šest mjeseci dobio sam garanciju da ću dobiti državljanstvo kad se odreknem državljanstva BiH. A to ne mogu. Meni Bosna previše znači i ja previše značim njoj. Mada muzičari iz Bosne to rade, a onda ilegalno opet vade bosanske papire i nisu svjesni da su u krivičnom djelu. Ja to želim legalno i ja ću to dobiti, jer zaslužujem. Ali evo, trebam ići za dva tjedna u Ljubljanu snimiti spot s jednom grupom, al’ nemam vizu. Tako je to kad si stalno nastanjeni stranac u Hrvatskoj...
• Dok ti čekaš vizu za Sloveniju, Bush došao u Hrvatsku. Jesi li potpisao peticiju za referendum o NATO-u?
- Nisam. Ma znaš, ja sam ti protiv tog Busha i svega toga, al’ mislim da je NATO neophodan Hrvatskoj. Uvijek sam bio kontra svega i svačega, ali vidim da to nekad nema smisla. Ako će nam ulazak u NATO donijeti više para, onda zašto ne bismo ušli? Nadam se samo da neće sad početi u Hrvatskoj raditi neke raketne baze...
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
Novi komentar