Hrvatskom vlada kolektivni nerad

Dokument naziva "Izvješće o konvergenciji Hrvatske s EU: Ostvarivanje i održavanje viših stopa gospodarskog rasta", pokrenuo je lavinu diskusija diljem Lijepe naše. Iako zapravo samo potvrđuje sve što i sami znamo ali si ne želimo priznati, Svjetska banka izvještaj je začinila navođenjem brojnih mjera koje možemo poduzeti ako želimo izaći iz slijepe ulice u koju smo se (većinom) sami doveli.

Najvažnija poruka studije glasi da se Hrvatska treba preorijentirati na model rasta koji je više temeljen na produktivnosti i vođen izvozom, a kojeg čine četiri glavna čimbenika - povećanje sudjelovanja radne snage, povećanje produktivnosti, produbljivanje trgovinske integracije i oslobađanje inovacijskog potencijala Hrvatske.

Unatoč vrlo dobroj poziciji u regiji, studija upozorava da postojeći tempo rasta i razvoja Hrvatske nije zadovoljavajući. Naime, linearna ekstrapolacija sadašnjeg rasta pokazuje da bi dohodak po stanovniku u Hrvatskoj za 50 godina odgovarao samo 60 posto razine u SAD-u, a to je položaj koji su zemlje EU-27 postigle do 2000. godine.

Vezano za reformu tržišta rada, alarmantan je podatak da stopa zaposlenosti u Hrvatskoj iznosi svega 57,7%  stanovništva radne dobi što je jedna od najnižih stopa država EU (lisabonski ciljevi EU uključuju ukupnu stopu zaposlenosti od 70 posto). Pored toga, sustav socijalne skrbi sadrži elemente koji destimuliraju ljude da traže posao, jer im je omogućeno da vode pristojan život bez stresova na radnom mjestu, a mirovinski sustav dodatno potiče rano povlačenje radne snage.

Kao glavne mjere za izlazak iz krize, Svjetska banka predlaže jačanje poticaja za odgađanje mirovina i ponovno integriranje trenutno neaktivne mlađe populacije (poput branitelja i velikog dijela korisnika socijalne pomoći) na način da se ocijene i prilagode njihove naknade.

Ujedno je potrebno poraditi na fleksibilnosti tržišta rada (smanjenje troškova kod otpuštanja, fleksibilnije radno vrijeme), poboljšanju korporativnog upravljanja u preostalim državnim poduzećima, smanjivanju državnih potpora sektorima u opadanju, povećanju ponude znanstvenika i inženjera prilagodbom politike visokog obrazovanja, ulaganjima u inovacije koje mogu doprinijeti izvozu itd.

Ukratko, analitičari Svjetske banke konačno su na papir stavili bolnu istinu koju već godinama ignoriramo, a mjere koje predlažu zapravo su posve logične i već su u nekoliko navrata predlagane od strane hrvatskih stručnih ekonomskih krugova. Međutim, zbog sitnih interesa i u nedostatku razvojne strategije, niti jedna Vlada nije se uistinu odvažila krenuti u beskompromisnu borbu s problemima koji koče razvoj zemlje. Ostaje nam stoga samo nada da ovaj izvještaj i u njemu navedene mjere neće, kao mnogi do sada, završiti duboko u ladici državnih činovnika.