Vrijeme je da pojedete svog psa
Kako bismo spasili život na Zemlji moramo odustati od svojih kućnih ljubimaca i ne smijemo imati djecu?
Robert i Brenda Vale novozelandski su pisci, arhitekti i stručnjaci za održivi razvoj i življenje. Nedavno su izdali knjigu pod naslovom 'Time to eat the Dog: The real guide to sustainable living' (Vrijeme da se počnu jesti psi: vodič za održivo življenje).
Autori objašnjavaju da su takav naslov odabrali kako bi knjiga prošla zapaženo. Knjiga zapravo istražuje utjecaj života na okoliš.
''Dok smo radili izračune, najviše su nas iznenadili kućni ljubimci jer nismo znali da je njihov utjecaj na okoliš tako velik. Naslov je zapravo pitanje, ne kažemo da trebamo jesti pse, već se pitamo bismo li trebali? Što je životinja veća, pojest će više mesa, što će imati više utjecaja na okoliš'', objašnjava Robert Vale i kaže da je gore za ljubimca imati veliku dogu nego zeca.
Autori napominju da ćemo morati napraviti drastične promjene ako želimo zaštititi okoliš, a prestanak upotrebe plastičnih vrećica samo je mali korak.
Problem je u tome što većina ljudi nije spremna promijeniti svoj životni stil. Društvo se još uvijek nije suočilo s ovim problemom kako treba, ali doći će vrijeme kad nam ništa drugo neće preostati. Autori navode istraživanje koje je provela Istraživačka organizacija australske Vlade, a koje predviđa da će naša civilizacija propasti do 2050. ako nastavimo ovako živjeti.
Stvar je u tome što se skupi mnogo malih problema. Na primjer, ako odete u bilo koji kafić ili slastičarnicu, sigurno ćete vidjeti napola pojedeni kolač na tanjuru. Hrana se baca i propada jednostavno zato što imamo taj luksuz da ju možemo bacati.
Promijenite način na koji putujete (autobus je bolji od automobila), smanjite unos mesa i mliječnih proizvoda (uzgojem stoke emitira se metan, staklenički plin koji je za 20 do 30 posto moćniji od ugljičnog dioksida), a ako je moguće postanite vegetarijanci. Promjene su to koje će s vremenom imati učinka.
A najbolja stvar koju možete učiniti je, kako kažu autori, imati manje djece. Zvuči okrutno, ali ako uzmete u obzir da danas na svijetu ima gotovo sedam milijardi ljudi, a 70-ih godina prošlog stoljeća bilo ih je 3.7 milijardi, shvatite da je sve teže održavati veći broj ljudi.
Robert i Brenda Vale ne kažu da se moramo vratiti na život u pećini, ali da moramo početi donositi ozbiljne odluke za našu budućnost.
Knjigu 'Time to eat the Dog: The real guide to sustainable living' možete naći ovdje.
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
Postanite i vi Pikini prijatelji! Pomozite Piki zajedno spasiti Zemlju od klimatskih promjena. Zajedno možemo sve!
a koliko profesionalnih sportaša ima na svijetu? šta ćemo sad prema toj gladijatorskoj manjini koja ne pridonosi ničemu nego dodatnim podjelama i nečijem profiterstvu kreirat prehrambene navike cjelokupnog planeta? daj se saberi...
"ako netko ostavi pola kolača to je upravo zato što može učiniti s njim što hoće. Platio je za nj."
tu si sažeo jedno 50% svjetskih problema - raditi nešto samo zato što se može jer se ima para (ostalih 50% može se svesti na gomilanje para kako bi se moglo raditi što se želi).
znaš što se dogodi kada imaš oči veće od želuca? završiš ugušen u vlastitoj pohlepi... afrika vam želi dobar tek!!!
Nisam htio referirati na industriju zdrave hrane jer ona je upravo ono što joj ime kaže - industrija. A kada pomiješaš industriju i hranu teško iz toga ispada išta 'zdravo'.
Ljudska povijest je takva kakva je zato što se kroz nju provlači klasa koja vrlo dobro zarađuje na njenom ponavljanju. Pomiriti se sa stagnacijom na toj razini nije fatalistički nego fatalno, kako su mnoge kulture naučile...a mnoge još nisu...upravo zato što prate smjernice koje im (kroz potrošački mentalitet i novac) zadaje gorespomenuta klasa. Svedi stvari na relativno bazičan nivo. Živjeti da bi radio kako bi zaradio da bi trošio i zaduživao se kako bi imao ono što ti u načelu ne treba (a priznaj, toga je puno), baš se i ne može izjednačiti s pojmom življenja (u pravom smislu riječi).
I da se malo vratim na tvoj prvi post
"Čovjek je davno trebao misliti o navedenom. Sad je malo kasno za to."
Ne pokušavaj gurati postojeći problem u povijest, on je i tamo postojao, a postojat će i u budućnosti ako čovjek (ali pazi, svaki čovjek) ne trgne guzicu i uključi mozak.
Dakle, ne moraš slati ostatke kolača u Afriku, ali ne moraš ga baš niti pojesti, kao niti odrezak/batak/... dnevno, jer samim time što si ga kupio (a načelno ti ne treba i nije baš zdrav) dolijevaš ulje na vatru. Velike probleme rješava se malim koracima - da ne završiš ugušen u vlastitoj pohlepi, ovaj put za pravdom.
"Živjeti da bi radio kako bi zaradio da bi trošio i zaduživao se kako bi imao ono što ti u načelu ne treba (a priznaj, toga je puno), baš se i ne može izjednačiti s pojmom življenja (u pravom smislu riječi)." - Ova izjava mi se sviđa i rado bih je citirao u budućim ovakvim raspravama. No, življenje je relativan pojam i vrlo subjektivan. Upravo u tome leži problem čitave priče. Svi o jednoj te istoj stvari imamo individualno mišljenje oblikovano okolnostima i, nadam se, u određenoj mjeri zdravim razumom. Da nije tako, ne bismo sad ni komentirali.
U tome i je bit - ne pratiti korake koji vode u propast... Je li to utopija ili nije, vidjet će se, jednog dana. Ali vrijedi probati.
Izjavu koristi slobodno, dapače - "Copyleft; All Wrongs Reserved" ;)
Življenje je vrlo subjektivan, ali nije nimalo relativan pojam. Ili živiš ili ne živiš, nema između. Ono na što se može gledati subjektivno je pitanje zašto se življenje sve više svodi na preživljavanje. A problem koji svaka individua po tom pitanju ima (ok, sudim po sebi), je unutarnji sukob između zdravog razuma i oblikovanja okolnostima, odnosno utjecaja okoline.
Novi komentar