Uzaludno kucanje na vrata raja

„Ako nikad nije bila nova i nikad nije prestala biti popularnom, onda je to folk pjesma", ovako zvuči definicija folka kojom nas u priču uvodi junak filma „U glavi Llewyna Davisa". Dotični Llewyn muva se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća New Yorkom s gitarom u jednoj i tuđom mačkom u drugoj ruci u potrazi za gažom, producentom i krevetom u kojemu bi prespavao.

I dok krevet uglavnom ipak uspije pronaći, s gažama je mnogo teže, osobito nakon smrti partnera s kojim je tvorio glazbeni duo. I to je manje-više sve što je potrebno znati o fabuli novog filma braće Joela i Ethana Coena koji su mnogi proglasili njihovim najemotivnijim filmom u karijeri.

Teško u istu rečenicu staviti Coenove i emocije, budući da njihova kulerska poza i obavezni efekt očuđenja neizbježno rezultira distancom prema materijalu i likovime te uspješnije od bilo kojeg zečjeg nasipa brani protok emocija. No, pomak na tom planu ipak je vidljiv pa njihov novi film odlikuje autentični elegični ton, pomalo je nježan, pomalo tužan i tek rijetko blesav kako to već Coenovi znaju biti.

Prikazujući nekoliko dana potucanja nesretnog glazbenika Coenovi kreiraju vizualno uzbudljiv pikarski film novog doba i pri tome posežu za efektnom eliptičnom strukturom, svojevrsnom dramskom omčom zbog koje u trenutku kad pomislimo da smo došli do kraja priče, shvatimo da smo zapravo na početku. A početak je zapravo i kraj, a zapravo je tako svejedno jer, iako bi gledatelj  mogao pomisliti kako je posrijedi klasični biografski film s poznatom 'preko trnja do zvijezda' matricom, Coenovi nam zapravo nude nešto mnogo zanimljivije, posvetu svim onima tisućama luzera koji nisu imali sreće postati Dylani. Dakako, u prvom redu onima talentiranima, poput Llewyna Davisa, kojima je za uspjeh nedostajalo malo karizme, upornosti ili jednostavno sreće.

Cijeli tekst o filmu „U glavi Llewyina Davisa" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.