Teška vremena za EU parlament

Europski parlament je nakon dugog izbornog maratona izabrao novog predsjednika. To svakako nije vijest dana, no za Europsku uniju ipak je vrlo značajna. Po prvi put su zastupnici do krajnosti iskoristili mogućnosti koje im pri izboru predsjednika omogućava pravilnik. I u napetom izbornom postupku na kraju izabrali konzervativnog talijanskog političara Antonia Tajanija. Ovaj put bez zakulisnih dogovora u bespućima parlamentarnih hodnika i uredima. Stare koalicije su se razišle, sklopljeni su novi savezi, demokratska svakodnevica, reklo bi se.

Sad bar nitko, a EU-skeptici to rade vrlo rado, Europskom parlamentu ne može predbaciti da nije slobodan u svojim odlukama. O Berlusconijevom kompanjonu Tajaniju može svatko misliti što želi. On će zasigurno biti predsjednik drugačijeg kova nego što je to bio socijaldemokrat Martin Schulz koji se vrlo aktivno koristio funkcijom koja je zapravo protokolarna, za stvaranje većina u parlamentu i sklapanje kompromisa s Europskom komisijom.

On je svoje nadležnosti rastegnuo na najveću moguću mjeru. No time je Europskom parlamentu dao novo lice i karakter. Tajani će prije biti netko tko se povodi za politikom mirne ruke. Talijanskom političaru je više do reprezentacije nego do aktivnog djelovanja.

Funkcija predsjednika će biti vraćena na „normalnu" razinu. U percepciji javnosti predsjednik Europskog parlamenta će pasti u beznačajnu pozadinu. Parlament gubi svoje lice, a to će se posebno osjetiti u najvećoj zemlji članici gdje se, sada već bivši predsjednik parlamenta Schulz, spominje kao mogući kandidat za kancelara ili ministra vanjskih poslova.

No još veće posljedice izbor novog predsjednika imat će po odnose u parlamentu. Izborom Tajanija okončana je faza neformalne „velike koalicije". Konzervativci i socijaldemokrati su dosad zajednički donosili zakone i pregovarali s drugim legislativnim tijelom, Europskim vijećem. Ta praksa je sada okončana.

Sada dolazi razdoblje mukotrpnih pronalaženja fleksibilnih većina u parlamentu. To će oduzeti mnogo vremena i odluke učiniti nepredvidivima. EU-skeptici i populisti bi mogli, češće nego dosad, postati odlučujući čimbenik. Europska legislativa bi time postala sporija i neučinkovitija. A to je nešto što EU-u, u vrijeme kriza oko Brexita, neizvjesnosti oko Donalda Trumpa, otvorenih pitanja oko migracije i izbjeglica, posljednje što treba. Snage u središtu EU-parlamenta bi ponovno trebale pronaći zajednički jezik. Za dobrobit Europe.