Sve u skladu s propisima. Osim stvarnosti

Četrnaest godina, mještani najveće općine (prema broju stanovnika) žive uz odlagalište otpada. Općine, koja se ubraja se u izrazito razvijene jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj i službeno pripada u 8. razvojnu skupinu (najviši stupanj razvijenosti) prema podacima Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU.

Četrnaest godina nije incident. Nije privremeni problem. Nije "izolirani slučaj". To je sustav. Sustav u kojem se stanovnici svakodnevno bude i liježu uz odlagalište otpada izgrađeno prema tehnološkim konceptima koji su odavno trebali završiti u stručnim udžbenicima, kao primjer kako to ne bi smjelo izgledati.

Kako je spavanje uz otvoren prozor već godinama privilegij koji na ovom području više nemamo, a klima uređaj ne smatram prihvatljivom opcijom tijekom noći, višak budnosti odlučila sam pretvoriti u ovaj osvrt. Ovu objavu ne pišem zato što očekujem da će netko od nadležnih institucija napokon reagirati. Pišem da ostane zabilježeno. Da smo upozoravali. Da smo tražili zaštitu. Da smo pisali na sve moguće adrese. Da smo branili pravo djece na zdrav okoliš. I da će, kada se jednog dana bude postavljalo pitanje tko je znao, odgovor biti jednostavan. Znali su svi. Samo su neki odlučili da je šutnja politički isplativija od odgovornosti, a zdravlje mještana manje bitno od vlastite udobnosti.

U javnosti se godinama priča o neugodnim mirisima. Ali to nije jedino pitanje. Smrad je samo najprimitivniji indikator da se iz odlagališta u atmosferu oslobađaju produkti razgradnje otpada. Pravi problem su emisije koje nastaju razgradnjom ogromnih količina otpada čiji se učinci na ljudsko zdravlje ne procjenjuju nosom nego znanstvenim istraživanjima. Upravo zato razvijene države ulažu milijune u sustave za prikupljanje, obradu i kontinuirani monitoring emisija. Kod nas se, čini se, najviše ulaže u proizvodnju uvjerenja da je "sve u skladu s propisima". Umjesto odgovora i rješenja, sve ove godine dobivamo natjecanje u prebacivanju odgovornosti. Općina nije nadležna. Centar za gospodarenje otpadom radi sukladno dobivenim dozvolama. Inspekcija će provjeriti. Ministarstvo će razmotriti. Netko će zatražiti očitovanje. Netko će čekati mišljenje drugoga. I tako se odgovornost vrti u savršenom birokratskom perpetuum mobileu u kojem jedino mi ostajemo trajno nadležni za udisanje posljedica. Teško je odlučiti što je veći užas: samo odlagalište ili način na koji institucije infantilno prebacuju odgovornost, kao djeca koja razbiju prozor pa uglas viču: "Nisam ja." S jednom razlikom. Djeca uglavnom odrastu. Ovaj sustav očito nema takvu namjeru. Posebnu gorčinu izaziva i činjenica da se naša općina ponosno predstavlja kao "Općina-prijatelj djece." Zaista? Djeca ne trebaju jeftine promotivne slogane. Djeci ne trebaju PR kampanje. Djeci treba čist zrak. Ako je najveći uspjeh jedne zajednice titula na papiru, a ne okoliš u kojem mogu odrastati bez opravdane zabrinutosti roditelja za kvalitetu zraka koji udišu, onda je vrijeme da se zapitamo kome su te titule zapravo namijenjene. Možda bi slogan trebalo poštenije i iskrenije napisati: "Općina-prijatelj djece. Ne nužno i njihove budućnosti."

Najveća pobjeda ovog sustava nije to što problem traje četrnaest godina. Najveća pobjeda je što su neki ljudi odustali. Što su prihvatili da je ovo normalno. Što su povjerovali da se ništa ne može promijeniti. A upravo je to ono na što se od početka računalo. Da ćemo prije izgubiti volju nego što će institucije pronaći odgovornost. I upravo je ta rezignacija najvrjedniji saveznik svakog lošeg sustava. Kada građani prestanu očekivati normalne uvjete života, institucije više ne moraju ulagati niti minimalan trud da ih osiguraju. Možda je naivno vjerovati da će ovozemaljska pravda jednog dana sustići sve one koji su godinama zatvarali oči, prebacivali odgovornost i dopuštali da zdravlje ljudi bude manje važno od administrativnog mira. Još uvijek vjerujem da će doći vrijeme kada će se postaviti pitanje: tko je znao, tko je mogao djelovati i zašto nije? I da će tada odgovornost, prije ili kasnije, pokucati na prava vrata. A ako se to ne dogodi, ostaje nada da postoji neko pravednije mjesto gdje se odgovornost ne može delegirati, gdje se ne može pozvati na nenadležnost. Ako je Dante bio u pravu, vjerujem da je za takve odavno rezervirao poseban krug. Jer postoje grijesi koji se ne mjere samo onime što je netko učinio, nego i onime što je mogao spriječiti, a nije.

Sanja Mikačević