Strani investitori ne mogu spasiti Hrvatsku?

Privlačenje stranih investitora neprekidno se u Hrvatskoj ponavlja kao imperativ ekonomske politike, bilo to mišljenje vladinih funkcionara ili dijela nezavisnih stručnjaka. U tom smislu, vlada je prošli tjedan najavila poticajne mjere po tzv. slovačkom modelu.

Okvirno, to podrazumijeva niz ustupaka potencijalnim ulagačima, kao što su iznimne porezne olakšice za svakog zaposlenog radnika, pomoć u infrastrukturnom opremanju, povlašteni zakup terena itd. Prednost bi dobili poslovi u sektorima materijalne industrijske proizvodnje, energetike i turizma.

Ideja vladinih ekonomskih stratega odmah je dočekana razmjerno kritički, s podsjećanjem na neka loša iskustva europskih zemalja koje su na sličnom modelu više izgubile nego dobile. Obično bi se u takvim situacijama pokazalo da ulagači žele iskoristiti beneficije za lakši otkup državnih poduzeća i ulazak na domaća tržišta usluga, dok bi javni proračuni trpjeli uslijed naglo uvedene fiskalne apstinencije.

Utoliko proizvodnja te izvoz često uopće ne bi dostatno porasli, i sve bi se pokazalo ishitrenim pripuštanjem vanjskih mešetara koji ubrzo napuštaju posao.

Tragična orijentiranost prema turizmu

„Čini se izvjesnim da time opet pokušavamo primijeniti neki uvezeni model bez uporišta u našoj realnoj situaciji", drži Slavko Kulić, „umjesto da iskreiramo vlastitu ekonomsku politiku, iz svojih ljudskih i materijalnih strateških resursa te vlastitog razvojnog mentalnog i mentalitetnog sklopa".

Ovaj zaslužni znanstvenik Ekonomskog instituta u Zagrebu pojasnio nam je da slovački model u cjelini nipošto ne odgovara beskoncepcijskom stanju u koje je zapala hrvatska ekonomska politika i generalno ekonomija, pa bi Hrvate taj eksperiment lako mogao koštati daljnjih teških posljedica.

Opasni nedostatak strategije

Kulić smatra da Hrvatska kronično pati od nedostatka integralnog sustava privređivanja, gdje prevladava gotovo isključivo pogubni trgovački model gospodarenja resursima. „Izložiti se pritom bjelosvjetskim prekupcima dobara moglo bi nam donijeti nove velike štete, naročito u naznačenom području turizma", nastavlja on, dodajući kako turizam nije niti može biti gospodarska te industrijska grana broj jedan, budući da je to u biti relacioni fenomen koji se događa oko prirodnih i sociokulturnih vrijednosti, a država koja u njemu traži spas nalazi se ekonomski u - tragičnom stanju.

Naš sugovornik također skreće pozornost na izuzetno opterećenje Hrvatske ekološkim problemima, pri čemu turizam odmaže i generira nove teškoće. Istodobno, prihod od te djelatnosti jest 68-postotno u privatnim rukama, dok su ulaganja pretežno državna, odnosno društvena i javna. Sve to ukazuje na preveliki prostor mogućih daljnjih špekulacija, no treba uočiti da problem potječe od političkog nesnalaženja domaće elite, i to ne samo aktualne vlade, nažalost. Slično razmišlja i Guste Santini, još jedan hrvatski ekonomski analitičar koji već dugo upozorava na propuste ove vrste.

On tako redovno naglašava da je optimalni put izlaska iz krize, čak i ako je temeljen na tuđem iskustvu, moguće pronaći jedino ako se znade konkretan, strateški ekonomsko-politički cilj. Ali, puko načelno pozivanje stranih investitora - bez kriterija, naime - a koji će „ljubazno otkupiti sve naše grijehe", nije ništa doli opasna zabluda. „Nije to ništa nova", rekao je Santini za DW, „već dodatni pokazatelj koliko nam je sustav nevjerodostojan i paušalan. Bojim se da će i ovo skončati u samo još jednom kratkoročnom poreznom redizajnu, a to ulijeva dodatnu nesigurnost".

Neoliberalno pustošenje

Štoviše, i on stavlja naglasak na rizičnost orijentacije stranom privatnom kapitalu u postojećim okolnostima, jer je interes takvih ulagača po definiciji okrenut isključivo vlastitoj koristi. Santini podsjeća da se oni u pravilu evakuiraju prema tržištima s manje otpora, čim se profit započne smanjivati, a npr. sindikati stanu iskazivati neku vrstu nezadovoljstva. „Za njima ostaje pustoš", zaključuje ovaj stručnjak, „pa treba izbjegavati brzopleto uvođenje nacionalne privrede u globalno okružje po diktatu neoliberalnoga tzv. vašingtonskog konsenzusa. Ne smijemo si dopustiti toliku pogrešku", kaže Santini.

Prema tome, nužno bi bilo definirati utemeljenu industrijsku strategiju na duži rok, s obzirom na resurse poput prirodnih i kulturnih, imajući u vidu i regionalne posebnosti. Takvom cilju treba zatim podrediti specifične zahvate kao što su infrastrukturni ili obrazovni, a da se ne govori o fiskalnoj i monetarnoj politici. „Tad bi vlada mogla promovirati čitav sustav, pa bi nam i strani kapital mogao pripomoći. Ali, moramo odbaciti uvjerenje da je on presudan, jer ništa takvog ne može nadomjestiti nacionalni koncept razvoja, bez kojeg neminovno propadamo", tvrdi Guste Santini.