Recenzija filma Whiplash

Filmovi o glazbi, kao i oni o sportu, imaju nesretnu tendenciju biti isprani nekreativnim i ziheraški sigurnim pristupom, što ih uvelike čini filmskim pandanima tv procedurala. Tematika kao takva uvijek će privući pristojan broj gledatelja i odgristi pozamašan dio zelenog kolača, no imati muda postala je rijetkost, gotovo pa nepoznanica među autorima iste.

Whiplash, film mladog redatelja Damiena Chazellea, novo je ostvarenje u filmskom svijetu, čija je duša pak starija od samog autora. Ama baš sve u Whiplashu bezvremenski je testament postojanju kroz jedini oblik uspjeha koji naša srca razumiju - priznanje o značaju.

Cijeli film vrti se oko dva lika - mladog bubnjara Andrewa i sadističkog učitelja Fletchera, te njihov odnos stavlja u fokus, dok su svi ostali likovi u potpunosti sekundarni i služe samo kao ljudska nadopuna nositeljima priče, minimalistički jasno ocrtavajući njihovu motivaciju. Zahvaljujući maestralnim izvedbama veterana J.K. Simmonsa i mlade nade Milesa Tellera, interakcije ovih dvaju likova svaki su put nanovo iznenađujuće, neugodne i jezive, kreirajući tako potentnu dinamiku koja, unatoč čestim obratima u priči, uspješno slijedi njezin prirodan tijek.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu