Recenzija filma Teorija svega

Većina biografskih filmova u današnjem Hollywoodu za temu ima ličnosti iz industrije zabave, uglavnom glumce i filmaše (kako bi se u sezoni nagrada lakše moglo na kartu nostalgije i solidarnosti hvatati gerontokratsko biračko tijelo losanđeleske Akademije) ili glazbenike (jer se soundtrackom lakše promovira film).

S druge je strane bilo teško očekivati da bi se Hollywood u biografskom filmu mogao pozabaviti nekim znanstvenikom, bez obzira koliko on bio važan za današnji svijet.

Izuzetak bi mogli činiti znanstvenici čije polje rada, kao u slučaju Kinseyja prije deset godina, omogućava da se skupljaju bodovi na promoviranju holivudskog turbo-liberalizma ili oni znanstvenici čije biografije, poput Johna Nasha u Genijalnom umu, sadrže ključni sastojak za dobivanje glumačkog Oscara - fizički ili mentalni nedostatak koji od tumača glavne uloge traži dodatni napor. Teorija svega, koja je premijeru imala na ovogodišnjem festivalu u Torontu, ostvarenje je koje pripada potonjoj kategoriji.

Protagonist filma je Stephen Hawking, britanski fizičar koga široka javnost manje zna zbog toga što je u posljednjih nekoliko desetljeća znanost obogatio nizom revolucionarnih teorija koje nastoje objasniti univerzum, a više zbog toga što mu je to uspjelo usprkos neurodegenerativnoj bolesti zbog koje je vezan za kolica i izgubio moć govora. Radnja započinje 1963. godine, kada je Hawking (Redmayne) mladi student na Cambridgeu kojem je najveći problem u životu neugledni "nerdovski" izgled. 

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.