Recenzija filma Šuma užasa

The Forest je onaj tip ideje koja je u drugim rukama mogla biti novi The Babadook (2014). U Japanu, na planini Fudži, postoji šuma Aokigahara u koju ljudi odlaze počiniti samoubojstvo. Vlasti znaju za već utabanu tradiciju te se ne upliću u njihove odluke, naročito s obzirom na lokalna svjedočanstva o malicioznim duhovima koji se u šumi hrane ljudskom tugom, što je inače detalj tradicionalnog animističkog sustava vjerovanja u Japanu. Amerikanka Jess (Natalie Dormer), sestra blizanka protagonistice Sare (Natalie Dormer) koja se prije više godina odselila u Japan, nestaje u Aokigahari, no temeljem posebne blizanačke povezanosti Sara je uvjerena da se Jess nije ubila i odlazi je izvući iz Aokigahare.

Barem okvirom svoje priče, The Forest je imao najbolje uvjete stvoriti psihologijski film koji će nas usput prestrašiti. I krenuo je u dobrom smjeru. Uz ritmički ponešto nezgrapnu montažu početkom filma, kada se presijeca Sarin dolazak u Japan s događajima prethodnog dana tijekom kojega saznaje za nestanak sestre i odlučuje se na odlazak, u pripremi zapleta autori pažljivo uvode sporedne likove i daju intrigantan spin zajedničkoj prošlosti sestara, stvarajući zanimljivi paralelizam motiva koji nam ne dopušta sasvim laku anticipaciju ishoda u šumi, ali očigledno otvara prostor za psihološku dimenziju strave i to je nešto čemu bi se kao gledatelji trebali radovati - za razliku od većine horor filmova, ovaj naočigled nastoji ispričati i jednu osobnu priču. Igrajući se kombinacijama scena sanjanja, flashbackova i aktualnog zbivanja, momenti jeze dozirano se puštaju u film i probijaju kroz, doduše sasvim školske i tipične, scene upoznavanja likova s aktualnom situacijom, a jedan ili dva srednje intenzivna jump scarea nisu nametljiva; mada u refleksiji na film shvatite da su bila bezvezno smještena, tek tu da preplaše.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu