Recenzija filma Francofonia

Ovo neće biti samo filmska kritika. Neće biti ni prvenstveno filmska kritika. Jedva da će biti filmska kritika uopće. Na ovom mjestu bih, atipično za mene, prozborio koju o drugim stvarima koji s filmom nemaju mnogo veze, ali su zato neraskidivo povezani sa sadašnjim povijesnim trenutkom.

Ali čisto ne želim biti bezobrazan i izlagati se riziku da budem proglašen uzurpatorom javnog prostora na internetu koji pod lažnim namjerama istresa neko svoje mišljenje o politici i stanju svijeta i univerzuma nakon terorističkih napada u Parizu.

Ali, hajdemo prvo obaviti obavezni dio i reći nešto o filmu. Zapravo, pitanje je koliko je Francofonia film. Jest, u smislu medija, izražava se pokretnom slikom i riječima, ali zapravo više liči na traktat svoga autora na nekoliko povezanih i nepovezanih tema i u tome podsjeća na ovu kritiku doljepotpisanog autora.

Okosnica priče filma pokušaj je dokumentiranja događaja koji su kumovali sudbinom Louvrea za vrijeme nacističke okupacije Pariza. Za očuvanje francuskog i svjetskog kulturnog blaga na svom mjestu možemo prije svega zahvaliti džentlmenskom sporazumu između tadašnjeg upravitelja muzeja Jacquesa Jaujarda i njemačkog oficira zaduženog za zapljenu i čuvanje evropske kulturne baštine Franza Wolff-Metternicha. Pored toga, fabula filma skreće u svim mogućim, predvidivim i nepredvidivim pravcima koji se možda autoru i naratoru Sokurovu čine logičnim, ali nama ne moraju biti.

Tako, recimo, on po Louvreu ima dva vodiča, Marianne, koja predstavlja vrlinu umjetnosti i ideale Francuske revolucije, i Napoleona, koji podcrtava imperijalnu, osvajačku i zamalo kriminalnu prošlost muzeja. Povlače se paralele s muzejem Hermitage kojeg je Sokurov već bio portretirao u Ruskom kovčegu, njihovim značajem u nacionalnim i europskim okvirima, te njihovim sudbinama u Drugom svjetskom ratu, što opet vodi do razmatranja različitog držanja i tretmana francuskih republikanaca i ruskih boljševika od strane nacista.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.