Razgovor s Vladimirom Vrljićem Ankinom

Gospodine Vrljiću, autor ste iznimnog opusa pejzaža.

Da, ali pejzaž u mom slikarstvu nije doslovno prenošenje određenog motiva; više je to otvoreni prostor u kojem se igram crtežom, bojom i kompozicijom, pokušavajući što bolje naglašavati pikturalni jezik, te tako doći do kolorističke cjeline. Nastojim dati prednost slikanju ozračja i ugođaja nad kopiranjem krajobraza. Naglasak je na vizualnom i emotivnom doživljaju kakav ja želim da bude, a ne kakav jest.

Koliko je motiv pejzaža stvaran, a koliko imaginaran?

Stvaran je jer sam ga ja stvorio, a imaginaran je jer ga u stvarnosti nema. Često motive pamtim ili crtežom bilježim i te krokije i pamćenja naknadno koristim u kompozicijama koje su često apstraktne u odnosu na stvaran motiv. Ipak su moji pejsaži dio svijeta koji ja stvaramu sebi i subjektivan su doživljaj objektivnog motiva. Pejzažom ja predstavljam i svoju sklonost poetici. U mojim pejsažima nema ljudi ni građevina, ostaje tako gola ljepota nedirnutog prostora moje mašte zabilježena kolorom mojih osjećaja i raspoloženja.

Vaš se opus s ovim motivom ističe u suvremenom hrvatskom slikarstvu, ponajprije snažnim, izrazitim kolorom.

Kolor je moj osnovni slikovni jezik. Slikam snažnim gustim namazima i radim vrlo brzo kao u strahu da će mi osnovna misao izmigoljiti. Zato vrlo često sliku rušim, stružem i ponovo gradim. Zato se i ima dojam da je slika nastala iz daha, od prve. Istna je da sam u zadnje vrijeme intezitet boje smirio i pomalo uranjam u ljepotu polutonova. Nekadašnji kolorni raskoš postaje često polutonski suptilni sudar.

Rekao bih kako je vaš kolor vrlo emotivan.

To je zato što ja bojama i kroz boje dajem osjećaje, pa tako boje ponekad lirske ili epske, ponekad grube ili nježne, ljute ili vesele...ja s bojama razgovaram. Svaki ton u odnosu na drugi dobija svoju karakteristiku i onda zajedno nude određenu emociju promatraču. Raspon tonske ljestvice nekog krajolika je često i raspon mojih osjećaja u vremenu stvaranja. I ako kažete da je moj kolor emotivan, onda to znači da nudi i uzima određene emocije i meni i promatraču. Jer ako nije tako, onda je prazan, neprimjetan i neupadljiv.

Radite tehnikama ulja, akrila, na platnu, dasci, kartonu. Koja vam je kombinacija najdraža?

Pripreme za slikanje su skiciranje tuševima ili temperama na papiru, akrili na kartonu, a onda ide ulje na dasci ili platnu. Skloniji sam većim formatima, jer se mogu razmahati. Naime, volim široki potez. Susret lazurnih i pastoznih partija je vidljiviji na velikom formati i k tome još na strukturi platna. Budući da radim puno , daska mi je prihvatljivija i zbog cijene i zauzima manje prostora u atelijeru. Sliku često završavam crtanjem bojom direktno iz tube i tu mi se drugačije ponaša podloga daske od platna, ali sve ima svoje prednosti i mane.

Što motiv mora sadržavati da bi vas privukao?

Motiv kao takav ne mora sadžavati ništa posebno. Mora me zainteresirati, a ja ću mu već dodati što mu fali ili oduzeti što mu je višak. E, tu sada dolaze moje skice tko zna kad napravljene, aprethodno spominjane. Moja mašta, moja zaigranost gradi motiv i pretvara ga u nestvarnu stvarnost. Ali počesto su neka krivulja nekog zaljeva ili boja nekog motiva dovoljni da to memoriram ili crtežom zabilježim detalj, pa da to razrađujem. Kaos nekog motiva ili prostora može uzbuditi isto kao i mirnoća mora ili smiraja, ovisno o raspoloženju.

Što je ključ za razumijevanje vašeg slikarstva?

Ne treba slikarstvo razumijevati, pogotovo pejzaž. Treba se prepustiti uživanju u boji , crtežu, atmosferi i uroniti u motiv, a razumijevanje prepustimo kritičarima; njima je to potreno, 0ni vole sliku raščlanjivati i analizirati da bi je razumjeli. Moja ruka osjeća što oči vide i reagira na drhtaj viđeno/proživljenog i to promatrač osjeća. Ne pretendiram educirati promatrača niti ga usmjeravati, već svojom slikom samo pokušavam uspostaviti kontakt, izazvati određenu emociju ili reakciju. Posvećen sam slikanju i ako su rezultati vidljivi u uživanju drugih divno, a ako ne opet dobro.