Razgovor sa slikarom Denisom Kujundžićem

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Denis Kujundžić autor je iznimno živopisnog, koloristički razigranog i arkadijski intoniranog opusa, u tehnici ulja na platnu u kojem na svoj poseban način bilježi osobne impresije nastale pri susretima s kontinentalnim i primorskim motivima.

Što je konstanta Vašeg slikarstva?

Uvijek sa vjerovao u ono što radim. Ni u jednom trenutku nisam sumnjao u kvalitetu mojih radova.

U svakom poslu nasupaju i teški trenutci.

Da je nekad teško ,teško je jer nema se uvijek za platna i boje a prodaja radova to ne pokrije.

Svjestan sam i toga da moji susjedi s kojima dijelim seoski ambijent misle da ja tu i tamo nešto škrabam sa bojama. Ničim im ne odajem da sam umjetnik, ne nosim bradu, ne pušim lulu, ne oblačim se drugačije. Ja se uklapam u taj moj svijet i neprimjetno uzimam iz njega ono lijepo.Kao i većina umjetnika imam svoj unutarnji terpament (izgaranje) koji probam zadržati u sebi.

Ne volite nepravdu.

I kad vidim nepravdu oko sebe, slabe i nemoćne a svjestan sam da ne mogu nešto promijeniti onda te svoje nemire smirim slikanjem.

Kako vidite i doživljavate suvremenu umjetnost?

Puno sam puta ušao u iste galerije i gledao šta drugi rade. Nikada nisam pokušao napraviti nešto za sebe i reći ja sam slikar, može suradnja i slično. Kad god uhvatim vremena u Splitu ponovo razgledam Galeriju umjetnina i upijam Joba, Vidovića, Bukovca, Kraljevića, Medovića, Tartagliiu i druge.

Davno sam uvidio razlikovati istinsku umjetnost od one koja to nije.. Nikoga stilski ne oponašam, pokušavm raditi kako se usklade mozak,srce i ruka. Veliki Tin Ujević nadahnuo me puno puta svojim stihovima kao i Arsen Dedić svojim izvedbama.Odavno sam prihvatio da materijalni svijet nije najbitniji.

Dajem nešto ljudima za ostavšinu, ono u čemu sam najbolji: moje radove.