Razgovor s kiparom Vitoldom Koširom

Nije jednostavno predstaviti čovjeka koji se gotovo istodobno,u svom životu aktivno i kontinuirano bavi s više složenih i zahtjevnih preokupacija. Kada govorimo o Vitoldu Koširu, doista jedinstvenoj pojavi, akademski je kipar, vrlo samosvojan i nadahnut, akademski je muzičar, svira violu u orkestu i bas gitaru u bendu i vatreni je sokolar, uvijek pomislim kada to sve stigne i otkuda mu tolika i energija i ljubav.

Gospodine Košir, realizirali ste impozantan opus skulptura, većinom u kombinaciji betona i željeza. Kako je došlo do te povezanosti, autora i materijala?

- Zagreb je moj grad. Cijeli život hodajući ulicama upijam njegove mjene. Beton i željezo prodiru u naš vidokrug kao građevni materijal i stvaraju urbani pejzaž. Odabir tih materijala nametnuo se prirodno, nije rezultat voljne promišljene odluke.

Vaše željezno betonske konstrukcije odišu mekoćom, čak ponekad odaju dojam fragilnosti.

- Beton prekrasno bilježi poteze rukom u prvoj fazi dok je još mekan, žitak. U procesu stvrdnjavanja kao da memorira i ne gubi sjećanje na mekoću i brzinu rada. Čak dolazi do izvjesne inverzije - stotine kila materijala uz grub i vehementan pristup u toj prvoj žitkoj fazi kao u kontrapunktu na kraju donosi dojam fragilnosti.

Ispunjavaju li i beton i željezo, kao materijali sve vaše zamisli?

- Kipari se obično prirodno svrstavaju u jednu od karakternih skupina. Jedni, oni strpljivi, posežu za kamenom, drvetom i srodnim tvrdim materijalima. Kolerici poput mene uživaju u glini i mekanim materijalima koji lako i brzo bilježe trenutni psihogram skulptora.

Beton i željezo sjajno surađuju, željezo armira i uokviruje betonske strukture - oni su u skulpturi poput mišića i kostura.

Motivika Vaših skulptura ponegdje proizilazi iz glazbe, s kojom ste također profesionalno bavite.

- Glazba je toliko neodvojiv dio i mene i mog života - radim kao muzičar u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije - da se jednostavno kroz moje ruke prelila u skulpture.

Što je ključno Vama u nastanku umjetničkog djela?

- Transfer emocija, stanja, raspoloženja između stvaraoca - bio to glumac, kipar ili muzičar - starinski je ali neistrošivi koncept umjetnosti.

Postoje li motivi,ideje koje niste realizirali iz raznoraznih razloga?

- Trebat će mi još preko nekoliko života da samo malo zagrebem ispod površine beskrajnog oceana ideja. Svijet je beskrajno bogat izvor motiva i svaki dan nudi novo.

Nekada su skulpture krasile trgove, danas suvremena skulptura rijetko izlazi na ulicu.

- Suvremena skulptura danas gotovo da i ne izlazi iz atelijera. Galerije i privatni stanovi su vjerojatno jedini prostori gdje mogu zaživjeti.   

- Što trenutno radite u atelijeru?

Vratio sam se grafici - svojoj neispunjenoj ljubavi. U atelijeru imam prekrasnu prešu čijem zovu nekako preuspješno odoljevam na preduge periode. Obožavam raditi na pločama za duboki tisak, to je vrsta mikrokiparstva.

Spremam izložbu grafika u galeriji Kupola u Zagrebu.

Razmišljate li o reprezentativnoj monografiji s kritičkim osvrtima?

- Upravo je iz tiska izašla monografija „Sokolarstvo i ptice grabljivice - likovni prikazi u Hrvatskoj" u čijem nastanku su mi se kao ko-autori pridružili Marijan Žižanović, Nikša Sviličić i Vanja Spirin a podržali Mistarstvo kulture, SPAN, Ministarstvo znanosti i Hrvatski lovački savez. Posebno sam ponosan na materijal koji je prikupljen iz najvećih muzeja i galerija Hrvatske. Koincidira s upisom hrvatskog sokolarstva na UNESCO-vu listu nematerijalne svijetske kulturne baštine.

Monografija o mom likovnom radu beskrajno bi me razveselila.