Razgovor s Josipom Botterijem Dinijem

Razgovor povodom dovršenja mozaika u crkvi sv.Josipa u Karlovcu ostvaren krajem 2021. s akademskim slikarom Josipom Botteri Dinijem.

Prošle godine istaknuti hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Botteri Dini i donedavni profesor na splitskoj ALU, autor impresivnog opusa, u kome se posebice ističu sakralni opusi, izlagao na mnogim samostalnim zapaženim izložbama u domovini i svijetu, dovršio je veliki mozaik s 500 tisuća dijelova,na 168 ploha.

Nedavno ste dovršili veliki mozaik u Karlovcu.

- Krajem 2021. godine dovršio sam u Karlovcu, u Nacionalnom svetištu svetog Josipa mozaik velikih dimenzija, 11x 12 metara, koji prekriva čitavu plohu prezbiterija crkve, koju je projektirala šezdesetih godina prošloga stoljeća arhitektica Josipa Šponar.

Mozaik predstavlja središnju temu Otajstava sv. Krunice, Kristovo rođenje u Betlehemu. Tema je stara, ali uvijek draga i nova jer kršćani se Božiću raduju ponovno svake godine. Posebno se Božiću vesele djeca jer je mali, tek rođeni Isus njima po dobi života najbliži. Teolozi će o Božiću govoriti i mudrosloviti sa svom ozbiljnošću i učenošću, ali djeca će mu se uvijek radovati. A Isus sam poručuje i nama odraslima: ne budete li kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.

Sveta tri kralja svojim dolaskom i klanjanjem najvećoj tajni Božje milosrdne ljubavi, dozivaju sve koji sumnjaju i oklijevaju prignuti koljena pred utjelovljenom riječi Božjoj.

To je temeljna misao koja me snažila u svim teškoćama oko ovog zahtjevnog pothvata.

Zacijelo osjećate silno zadovoljstvo nakon dovršenja mozaika?

- Sada, kada je već sve ostvareno, rado se sjećam tog blagog osjećaja koji me preplavio, baš kao što je i modro i plavo prevladalo u ovoj kompoziciji jer mozaik prikazuje Svetu noć u trenutku dok se pastiri, odrasli i djeca i ovce ali i mudraci i anđeli na nebu klanjaju novorođenom kralju svega stvorenja.

Betlehem je doslovno ono povijesno mjesto na blagim brežuljcima Palestine. Pred ovom kompozicijom želja mi je da svaka duša osjeti blizinu sa Stvoriteljem i da se priključi klanjatelima u duhu i istini. Želio bih i da u sebi svatko od nas čuje pjev anđeoski, koji ovdje spajaju nebo sa zemljom.

Moj prijatelj don Vjenceslav Kujunđić, kada je ugledao mozaik, javio mi se riječima: "Josipe,izgleda kao da se ovdje nebo otvorilo!".

Kada pomislim na ovu sliku, u meni zazvoni poneka od božićnih pjesama pučkih, hrvatskih ili neka umjetnička skladba, Handela ili Zajca.

Ali Božić nisu neke teološke priče rezervirane za malu djecu samo, Božić je početak spasenja.

Već uskoro, nakon Božića slijedi Pokolj nevine dječice. Herod hoće ubiti i Isusa. Tako se događa,Isusovo i Svete obitelji progonstvo,a dalje znamo kako je protjecao Isusov život sve do Kalvarije, Uskrsnuća i Uzašašća.

Isusova trnova kruna,koju je prihvatio radi našega spasenja, garancija je njegove vjerodostojne ljubavi prema svakom čovjeku.

Mozaik će dobiti dodatke.

- Ovaj mozaik će dobiti još nekoliko dodataka na zidnim površinama lijevo i desno od oltara. Biti će prikazan život Svete obitelji od zaruka Blažene Djevice Marije i sv. Josipa i sve do njihove blažene smrti.

Slikarska tehnika mozaika je veoma stara. Evo ovih dana u Solinu se otkrio mozaik iz doba antičkog Rima. Ta tehnika je dugotrajna. A veoma se cijenila u doba rimske kulture. U novom vremenu opet je oživljen interes i u suvremenoj umjetnosti.

Posebice ističete suradnju s rektorom Nacionalnog svetišta, s velečasnim Antunom Sente.

- Svakako moramo istaknuti i velečasnog Antuna Sente, rektora Nacionalnog svetišta sv.Josipa u Karlovcu, koji vodi brigu o ovom svetištu i požrtvovno prati i omogućava ova ostvarenja u suradnji s kulturno umjetničkim vijećem Zagrebačke nadbiskupije.

Mnogi hodočasnici su svojim doprinosima pomogli ostvarenje ovih zamisli, na čast Stvoritelju i Svetoj obitelji i posebno sv. Josipu, zaštitniku Hrvatske i hrvatskoga naroda još od 1687. godine.

Kako ste pristupili realizaciji mozaika?

- U likovnom pogledu ovu kompoziciju sam gradio u prvom redu na crnom crtežu koji nam predočava događaj i sve likove kao i krajolik.

Koloristički,sva je kompozicija uronjena u modru i zelenu boju koje prevladavaju i sugeriraju noć. Anđeli na nebu su svjetlo plave i ljubičaste boje, dok su pastiri i Sveta obitelj i tri mudraca slikani u širokoj paleti otvorenih i ponekad žarećih boja. U mozaiku je uvijek uobičajena i zlatna boja,kojom je ovdje slikana aureola Svete obitelji i anđela i mudraca.

Zvijezda repatica je izrazito svjetlo žuta, limun, oker i naranča i također i zlatna boja. Sve je prožeto živim crtežom koji se provlači u valovima i obavija sve likove i sve boje.

Pristup slici, tj moj likovni govor okarakteriziran je sjedinjenim linearnim i kolorističkim konceptom. Osim tih karakteristika,vodim brigu i nastojim sugerirati bojom, stanje u prirodi, u pejsažu i u intimi noćnog božićnog čuda, osjećaj upravo čudesnog svjetla koje je sišlo među ljude u liku novorođenog sina Božjega.

Uvijek govorite kako svako umjetničko djelo mora biti neponovljivo.

- Svako umjetničko djelo je u svojoj biti neponovljivo.Istinska umjetnost izvire iz nadahnuća u duhu umjetnika. Stoga valja biti obazriv prema umjetniku i ne ometatitaj stvaralački proces.

Govorim to misleći na nametanje raznovrsnih ograničenja koja se obrušavaju na umjetnika od onih koji imaju politrčku ili neku drugu moć, koja se odijeva u različite autoritete. Najčešće osjećamo skučenost stavova onih koji govore fraze u ime nekih trendova, u ime tzv. Slobode stvaralaštva. Moć klanovske skupine koje su umrežene u lancu od galerija, instituta, sveučilišnih katedri do novinstva i ministarstava, kao i političkih ustanova koje su u mogućnosti i dužnosti materijalno osiguravati stvaralaštvo u kulturi.

Kultura i umjetnost trebale bi se ostvarivati u potpunoj slobodi i dobrohotnosti svih kojima su upućena ta djela i nadahnuća jer su ta djela uvijek: svjedočanstva duhovnog stanja epohe u kojoj nastaju, osim što su karike lanca kontinuiteta umjetnosti i kulture u općem smislu riječi.

Što mislite o likovnoj kritici?

- Prateći likovnu kritiku, koja je neredovita i često favorizirajuća, primjetno je kako se pisci nastoje oslanjati na već iskazane misli i stavove u pogledu određenih tendencija, kako bi bili u dosluhu s trendovima.

Tako na Prokrustovoj postelji suvremenosti leže samo namjere, jer umjetnost je skrivena od suvremenog dr. Tulpa,ali često nažalost i od publike, suvremenika, koji umjetnost jednako željno trebaju, kao što je ona uvijek i nastajala iskreno, u korelacijama sa stvarnim svojim suvremenicima i u realnom vremenu. I nisu umjetnicima potrebne teorije koje će uvjetovati stvaralački čin prije nego li je nastao. Bilo bi logično da estetičari ili kritičari, pisci mislioci govore i pišu kada je umjetnost rođena u svojem djelu. Jer i kritika, esej, osvrt trebali bi biti autonomno književno filozofsko djelo, koje nije ni sudačko ni reklamirajuće, već pronicljivo, umno i lijepo po sebi, vrijedno da se pamti i čita s užitkom i kulturnom znatiželjom.