Privatna brodogradnja uz obilnu državnu pomoć

Iz tjedna u tjedan dopiru vijesti o novom skladu između države i brodogradnje u Hrvatskoj. Ona s kraja prošlog mjeseca javljaju o vladinim jamstvima za kredite Brodotrogiru u vrijednosti od preko 60 milijuna eura.Prije toga su slično, još izdašnije, potpomagani i ostali veliki hrvatski škverovi: Brodosplit, 3. Maj, Uljanik. Posrijedi su stotine milijuna eura jamstava, kao i pogodovanja u dodjeli raznih poslova u brodogradnji i šire. Odnos nemalo podsjeća, međutim, na onaj prije privatizacije tih škverova 2013. godine, kad je s najviših političkih pozicija tumačeno dosta bilo takvog „bacanja javnog novca".

Do danas će se i u svijetu općenito pokazati da jaka nacionalna brodogradnja ne može opstati bez pomoći države. Ali, zato se sad nameće pitanje - zbog čega je onda trebalo privatizirati brodogradilišta? I napraviti ih međusobnim konkurentima umjesto zajedničkog povezivanja s drugim domaćim industrijama, kao što čine neke jače europske privrede?

Struktura poduzeća po uzoru na "babušku"

Hrvatskoj javnosti sve se objašnjavalo kao neizbježan uvjet za ulazak RH u Europsku uniju. Brodogradnju je valjalo ne samo privatizirati, nego i potpisati ugovor o smanjivanju proizvodnih kapaciteta pogona koji su privatizirani. Jedan od kontraprimjera, zapravo najbliži Hrvatskoj, jest talijanski brodograđevni div Fincantieri, s nizom svojih škverova u zemlji i svijetu. Giorgio Trincas, profesor brodogradnje na Sveučilištu u Trstu, objašnjava nam tamošnje okolnosti: „Razlog zbog kojeg je Fincantieri u državnom posjedu seže poprilično unatrag i tiče se raznih faza permanentnog sukoba između javnog i privatnog u talijanskom kapitalizmu."

„Fincantieri jest javna multinacionalna kompanija izlistana na milanskoj burzi", nastavlja on, „no vremenom je za nj izborena struktura nalik na rusku igračku matrjošku-babušku: Fincantieri je vlasništvo tvrtke za financijski menadžment Fintecna koja pripada CDP-u. Upravo CDP tu ima stratešku ulogu, jer je riječ o državnom fondu, sličnome nekima u npr. Njemačkoj, a u kojem većina udjela potječe od štednje talijanskih građana."

„Po mome mišljenju, odgovor na pitanje zašto Italija smije tako, a Hrvatska ne, jest činjenica da je Hrvatska samo Hrvatska. A ne Italija, dakle, ili npr. Jugoslavija. Nažalost, to je problem različitih mjerila u međunarodnim ekonomskim odnosima. Možete to nazvati i problemom 'političke težine', ali za početak bi bilo dobro iako to da svi budu toga svjesni, umjesto prešućivanja istine", otvoren je Trincas.

Ako sistem zapustite, neminovno se kvari

Ovaj tršćanski znanstvenik i dugogodišnji poznavatelj prilika u hrvatskoj brodogradnji, pa i suradnik kolega u RH, dodao je kako ni okolnosti u Italiji nisu formirane same od sebe. „Ako zapustite sistem, on se neminovno kvari uslijed odvojenih interesa i makinacija političara. Početkom prošlog desetljeća Ficantieri je bio krenuo sa zatvaranjem dvaju od šest škverova u Italiji. No tad su organizirani veliki štrajkovi, pa je država ubrzo promijenila svoj pristup, i uključen je CDP. Samo godinu dana potom, Fincantieri uz takvu potporu kupuje VARD, norveški brodograđevni koncern s pogonima na tri kontinenta, vrijedan oko milijardu dolara", rekao nam je Griorgio Trincas.

A da hrvatska politika nije vodila dovoljno računa o interesu domaće privrede, smatra i ekonomski analitičar Guste Santini: „Otpočetka tvrdim isto, naime, da su naši političari blaženo ispotpisivali sve što im je stavljeno na stol, samo da bi ušli u EU. Netko je od njih u tome mogao naći neku svoju tajnu korist, jer smo gotovo jedino s brodogradnjom bili u Europi ozbiljno konkurentni, ali razlog za takvo nevjerojatno poslušništvo može biti i to što uopće nismo imali svoju koncepciju razvoja, izbor određenog profila kapitalizma, svoju socijalnu politiku, znanstvenu, poljoprivrednu, itd."

Hrvatska u EU nije sačuvala svoj subjektivitet

„Naravno, sad još i slavimo takav ugovor, kao da smo se uspjeli izboriti za bolju varijantu članstva, a ne lošiju. Ja sam za EU, da ne bude zabune, ali ne uz gubitak subjektiviteta koji smo morali zadržati", kaže Santini za DW, napominjući da se to ne odnosi samo na brodogradnju.Prema njegovu mišljenju, sve je počelo kriminalnom privatizacijom bez ikakvih sankcija.

Nastavljeno je odustajanjem od aktivne monetarne politike, uz pogrešnu fiskalnu, te posvemašnjim zanemarivanjem materijalne proizvodnje. Zauzvrat je forsiran npr. turizam, ali mane takvog pristupa Hrvatska najteže bilježi upravo ove godine. Guste Santini usporedio ga je s nebeskom manom - pada sama od sebe, nekom višnjom milošću, i nema je čim oborine prestanu: „No umjesto da se brodogradnja ozbiljno podrži, kao perjanica naše ekonomije, s Brodarskim institutom i fakultetima, samo se ulijevalo novac u rupe koje su umnožavane, a reputacija čitave te industrije je nesmetano propadala, umjesto da proizvodnju povjerimo potvrđenoj struci, dakako uz nadzor. 'Štimane' su i znanstvene studije u prilog tezi da ta djelatnost više ne može opstati. A onda su došli bogomdani privatnici kao spasitelji."

Odglumljeno postojanje privatnog sektora

Spasitelji su odreda propali, s izuzetkom Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita. On još opstaje, ali uz teška iskušenja za minimum preostalih radnika, uz državna kreditna jamstva i druga pgodovanja, uz poslove koji češće nisu gradnje čitavih brodova nego kooperacije u mostogradnji ili varenju brana, i sl. Danko Končar, pak, vlasnik Brodotrogira, teško da je kroz proteklih sedam godina u posjedu toga škvera ponudio državi ikakav suvisao poslovni argument za jamstva spomenuta na početku ovog članka, izuzev očuvanja radnih mjesta.

„Jasno, politički nipošto nije zgodno da toliki ljudi ostanu bez posla. Ali smeta me što glumimo da imamo privatni sektor, dok se država i dalje ponaša isto. Mogli smo i bez te glume, samo da smo se postavili drukčije, da je država odgovorno upravljala resursima, a privatni bi sektor već došao, i još bi imao bolji proizvodni kontekst u širem okviru", tvrdi Santini. I za kraj, nimalo optimistično, najavljuje rasplet takvih desetljeća loše ekonomske politike. Po njemu, Hrvatska u dogledno vrijeme može očekivati nešto slično efektima peronospore na kraju 19. stoljeća - glad i raseljavanje.