Priča sezonskog radnika

Ne bih ja bila ja, da ne iznosim činjenice, ne žalim se, samo primjećujem segmente života na drugi način, jer su to sve neke nove stvari za mene. Tako sam jučer zamalo kako se to narodski kaže, crkla stojeći, prenaporno,jedva sam do busa odjurila pa poslije do pivnice, a onda gomila suđa puna 2 h i mali odmor i opet.

Bio je i vlasnik i donio plaće u kuvertama, dobila sam za 1 dan 200 kn što se nisam nadala, to je više nego što me prethodnik plaćao za inženjerski posao, gdje sam još bila i poslovođa i skladištar i šofer radnicima. Pristojno sam zahvalila i zamolila za kraći razgovor, jer da nije došao, nazvala bih ga. Rekla sam mu da od ponedjeljka  na drugom poslu, te da ću raditi i nedjelju, pružio mi je ruku. Podsjetila sam ga da sam i napomenula za tu varijantu, ako nađem struku, pri našem dogovoru za početak rada, a ovo je ponuda koju nisam mogla odbiti.

Da sam se trudila raditi i da nije bilo zastoja zbog mene. Sve u svemu kuhinja je mala tvornica i kad su gužve tad je veliki problem ako i jedan zakaže u lancu, svaka karika je bitna. Bio je glavni šef od drugog gazdinog restorana,koji je i glavni kuhar. Posebno je zanimljiv  njegov osvrt na kuhinju i funkcioniranje, što je bitno a što ne, kako se nekad naukovalo a kako sada.

Sve u svemu tema raznih, posebno i o stanovanju jer kuhar gdje jesam sada traži duže vrijeme stan, tu gdje je sad mora van a s malim djetetom i ženom i punicom je složena situacija. Uključili su i mene u razgovor. Rekoh im da je krevet u sobi 1500 kn što plaćam, pa nisu mogli vjerovati jer toliko su mini apartmani.

Sve u svemu, u jednom momentu sam otišla na klupu u garderobu da odmorim noge i malo sam surfala, 15 tak min a kad sam došla, pol kubika suđa. Ali sam odmorila noge u miru i nije me itko i vidio da sjedim, ima tih kuteva na sve strane gdje možeš malo odmoriti. Hrpe tanjura, oprala sam ih jučer gomile, a bar 1000 kom preko ruku mi je prošlo, 5 konobara je samo nosilo i nosilo.

Ne očiste hranu sa njih,ili ovlaš i onda je problem. Napravila sam sistem jer bi inače sve bilo zatrpano, ne možeš se okrenuti, samo bol nogu i ramena, a i leđa nisu bila moja, uz sve sam niska i sve se događa u visini glave i iznad struka tako da su ruke jako opterećene. Rukavice su zakon,bez njih nikako jer se može samo zaraziti i ogrebati. A konobari bacaju hranu nemilosrdno. Pred očima su mi bile gladne životinje azila. A kad su još donosili plate s nedirnutom hranom i sve je letjelo u smeće, ražnjići, šnicle, i gomile priloga, bacanja nemilosrdna koja bi netko prihvatio.

Ali nije to moja gladna Slavonija, nisu ovdje oni koji nisu imali za kruha kupiti. I što ću, perem i gledam u kantu kraj sebe prepunu odbačene hrane i salveta, okrenem glavu i perem, slike gladnih mi se redaju. Kao i na svakom poslu, priča se najviše o onima koji nisu prisutni, unatoč gužvi i hodanjima po cijeloj kuhinji koja se proteže u nekoliko prostorija. Okupljanje uz grill iliti roštilj gdje je i peka, a meso miriši uz pravi ugalj je fantazija jesti, sve ostalo nije to to.

Ugalj daje poseban okus i kad je pripremljeno kako treba, sve se topi u ustima. Sve se pere ručno i onda gura u mašinu koja ima vrelu vodu sa sjajilom, relativno brzo ide ciklus. Onda onako vrelo suđe slažem okolo  na mjesto, gdje što pripada i odmah stavljam oprano i isprano unutra. Stane ponekad nekoliko komada a tanjura 30 - tak onih većih, a svaki je težak jer je to profi suđe, ne porculansko kinesko na što smo naučili.

Ovali od inoxa ili plate su u nekoliko veličina i ne idu sve u mašinu, glomazni su. Njih je lako a opet teško prati i ovisi o veličini, manevar je nezgodan, neki su preko metra. Kaže jedan konobar koji je donosio pola nepojedenoga da svi koji dođu traže da se vidi da se ima, da se može a ne pojedu, važna je ta manifestacija moći. Bila je i živa glazba koju sam čula ovlaš, kako su se vrata otvarala.

Propuh me dobrano ukočio, vrat onako bolno, al u odnosu na pečenje nogu je zanemarivo. I sinoć sam imala sreće, nisam morala juriti kroz park desetak min do busne stanice i da presjedam, povezao me kad sam zamolila šef tog drugog restorana do blizine stanice na koju presjedam, taman da ulovim bus koji je bliže mjestu stanovanja, tako da sam samo 15 -tak min uzbrdice imala i 76 skalina a ne 50 min uzbrdice i 186 skalina. Zahvalna sam da nema pojma koliko, noć prije sam u nekoliko navrata hodajući uzbrdo bila na rubu suza od bola, došlo mi je da sjednem na cestu i plačem, da se izujem bosa, da bilo što napravim samo da bol prestane u tabanima koja je žarila.

Onda još i pritisak na udisaje jer sam naučila pluća na inhalaciju pumpicom a ne kuhinjskim parama. Sreća pa sam još samo danas na tom poslu, koji nije lak, al u odnosu na putovanje do mjesta stanovanja je sve zajedno jednako neizdrživo i za puno mlađe. Uvijek je važno postaviti si cilj koji možeš ostvariti, pomakla sam barijere svoje, kao i prošlogodišnje biti sobarica.

A što mi preostaje? Visiti na kavama i društvenim mrežama i pljuvati po svemu i žaliti se...tu nema rezultata ikakvih. Odavno sam to shvatila, zato sam i potegla daleko d kuće za poslom, pomažem ili bolje rečeno rješavam kućne obiteljske financije mom malenom svemiru, mojoj djeci. Kako ih pustiti raljama administracije, šalterušama i inim pravilima koja nisu ni državnim službenicima jasna. Moja djeca i ja, smo cjelina koja funkcionira online, eto zašto meni služe društvene mreže i tehnologija, za njih i za prijatelje.

Ponajviše volim kad sam u miru i kad onako probuđena i nakon kave ispijene zalegnem u još topao krevet i odmaram noge, uhvatim laptop, ugnijezdim ga na noge i tipkam, pišem i uobličavam misli. Ne izostavim što želim reći, u drugoj formi s instant porukama se samo nizom riječi služim, slike rado gledam koje mi pošalju a i ja škljocnem koju da vide gdje sam i da sam dobro,koliko se može biti. Nisam zapravo ni upala u rutinu pomoćnog kuhinjskog radnika a sutra ujutro još ne znam gdje trebam biti s poslom, na kojem mjestu. Vjerojatno će mi javiti ili ujutro nazvati.

A baš sutra imam i naručeni pregled kod pulmologa sa svim nalazima koje sam obavila. Nekako ću pokušati to sve obaviti. Prvi dan na poslu neke nove firme i odmah doktor nije baš preporučljivo na sva zvona objaviti. Zanima me što ću dobiti kao medikamente, nove inhalatore ili tablete. Ali mi je uspjelo samodisciplinom se riješit svih mogućih propisanih mi tableta, čak sam i tlak svela na to da me mora slušati bez umjetnog reguliranja. Ne razmišljam puno o tome što ću raditi, predložila sam da to bude više savjetničko mjesto kako bi mladim inženjerima bila usmjerivač i potpora, moraju naučiti, a kako će?

Uvijek sam instinktom odrađivala posao uz sva pravila i propise prvenstveno struke, normalno i znanje o svemu, al praksa je praksa. I nema odmaranja, treba uloviti nedjeljni podnevni bus do popodnevnog rmbanja, do kasno u noć.

Ne plašim se ičega osim da neću moći toliko stajati danas, najavljena je velika gužva, a to znači puno suđa, ne samo onoga što se servira već i sveg pomoćnog za pripremu i storažu.

Ne predajem se, a pišem jer mi nije u interesu izazivanje samilosti već da se može uvijek pronaći put, naravno ako ga se traži, a to znači pomaknuti stražnjicu i raditi, nema druge. Ne odustati od sebe, sagledati svoje vještine i znanja i sposobnosti, letvica što mora biti jako jako niska, jer sve se može, najbolje je zaraditi na pomoćnim poslovima sad u sezoni.

Više priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994