Poezija u dvorištu

Zagrebački Cafe u dvorištu (J. Žerjavića 7/II) mjesto je gdje se svakog drugog utorka u mjesecu odvija program Poezija u dvorištu u organizaciji Centra za knjigu.

O samom programu organizatori kažu: Program Poezija u dvorištu otvaranje je novoga mjesta govorenja, čitanja i slušanja: riječ je o našem sudjelovanju u onome što je neophodan dio čitateljskog iskustva - užitka u tekstu! Pjesnici i poezija u traženju jedinstvenoga glasa rade na svojoj posebnosti, razlici, ali i žive od onih koji ih okružuju, s kojima dijele zajednički zrak, osjećaj ljepote i prolaznosti vlastitog života. Želja nam je biti u "zoni živoga", u nepredvidivom prostoru poezije (jezika) koji preživljava vrijeme između nade i trošenja. Zaustavimo se na ovom mjestu, jer nerijetko je lakše govoriti što sve poezija nije nego što ona jest - dok zajedno govorimo, čitamo i slušamo "poeziju u dvorištu".

Ovog smo utorka s početkom u 19 sati imali prilike slušati mladu pjesnikinju Mariju Andrijašević koja je govorila o svojim pjesmama i inspiraciji te čitala iz svoje objavljene knjige pjesama pod naslovom Davide, svašta su mi radili za koju je 2007. dobila nagradu Goran za mlade pjesnike.

Marija Andrijašević (Split, 1984.) studira komparativnu književnost i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su joj objavljivane u časopisima za kulturu i prevođene na nekoliko europskih jezika. Radi u Kulturi promjene Studentskog centra i Teatru &TD. Za doživljaj njenih pjesama pročitajte:

uspjela sam, u međuvremenu, sagraditi između nas čitav jedan grad

armadillo, grad oklop, gradčvrstko teksaški naglasak

grad od planova, lijep i nerušiv, a ruši sve pred sobom

unutra izbija,ponekad pomaže da zaspim, moje gradilište, buka, udarci

grad u kojem nema što ako, grad koji treperi ko svjetla cirkusa, grad

ispleten u mene, izliven, preživljen poput uragana,preživljen odstraha želje žudnje baš da me raznese

i ispuni, ispuni pukotine što nam je nanijela ljubav

kakvu smo imali i kakvu smo upoznali

meni je od nje ostalo dovoljno da svakoga dana ustanem

doručkujem sjedim na balkonu i da eto, većinom, promatram

to šta vidim nisu riječi, nisu pjesme, to šta vidim...

možda da ti pošaljem razglednicu iz svojihočiju

tebi bez kojeg nema priče,bez tebe u jeziku,u očima pod noktima nema priče

nema priče nema mene

a priča ide ovako: kad trebam riječi ti si taj

koji traži, kopa, ulazi tamo gdje ne treba

tvoje su oči dva boksača oni udaraju nisko i po trbuhu izbili su iz mene 72 šava i ko zna

koliko zadnjih noći, tvoje su oči dva boksača

tvoje su oči preplašeni jelen prije šajbe, tvoje su oči ruke što će popraviti sve tvoje su oči

zanatlija, one rade na meni, tvoje su oči jezik one govore dok ja plačem vrištim plačem & vrištim

tvoje su oči dvije sonde

dok bijela vata čisti tijelo, dok se sapun topi u ruci, dok tiho ispod mene raste iz očiju

rijeka koja me pretvara u grad na vodi

*- svi citati preuzeti s http://www.czk.hr/stranica/