Opasne ekspedicije u dubinama oceana

Vlasnici Titanica, tada najvećeg putničkog broda na svijetu, govorili su za svog prekooceanskog diva da ne može potonuti. Ali 15. travnja 1912., samo pet dana nakon početka prvog putovanja čiji je cilj bio New York, Titanic je potonuo, a s njim i više od 1.500 ljudi. 

Od tada ta tragedija fascinira ljude iz cijelog svijeta - istraživače, ali posljednjih godina i sve više turista. „Izađite iz svakodnevice i otkrijte nešto zaista izuzetno" - ovim sloganom tvrtka Oceangate reklamira svoje turističke ekspedicije do olupine Titanica. U ovoj posljednjoj je nestalo pet ljudi: britanski biznismen i avanturist Hamish Harding, britansko-pakistanski konzultant Shahzada Dawood i njegov sin, bivši ronilac Francuske mornarice Paul-Henry Nargeolet te Stockton Rush, izvršni direktor i osnivač tvrtke OceanGate koja je i organizirala posjet olupini Titanica. 

Karta za putovanje specijalnom podmornicom košta 250.000 dolara. Obični turisti to sebi ne mogu priuštiti, ali za bogate avanturiste to nije problem. 

Potraga je u punom jeku. Ali koliko je teško pronaći tu podmornicu?

Potraga sonarom

Spasioci iz SAD-a i Kanade traže bez stanke iz zraka, na površini i u moru. Ali na mjestu gdje je Titan nestao vladaju teški uvjeti: mrkli mrak, izuzetno visok pritisak vode. Jer olupina Titanica leži na dubini od oko 3.800 metara.

„Na takvoj dubini sustav sonara bi se morao specijalizirati za vrlo uski snop, ali dovoljno visoku frekvenciju da registrira tako malu podmornicu", rekao je novinarima Britanac Jamie Pringle, forenzički geolog sa Sveučilišta Keele.

U slučaju Titana postoje samo dvije opcije. „Ako, suprotno očekivanjima, podmornica pluta na površini i ne može se locirati zbog male visine iznad površine mora, šanse da bude pronađena su realne", odgovorila je njemačka mornarica na pismeni upit DW-a. „Ali, u takvom slučaju bio bi poslan SOS signal" i zato to nije realno.

Međutim, ako je podmornica potonula na dno, to bi posebno otežalo lociranje i spašavanje. Morsko dno tamo nije ravno, dijelom je vrlo strmo i postoje jake oceanske struje. 

Morska voda također sprečava većinu mogućnosti za komunikaciju. „Nažalost, morska voda vrlo brzo blokira širenje elektromagnetskih valova ispod površine", objašnjava Eric Fusil, koji predaje brodogradnju na Sveučilištu Adelaide u Australiji. Radar i GPS, kao i farovi ili laserski zraci se apsorbiraju već poslije nekoliko metara.

U utorak je kanadska letjelica registrirala zvukove na području potrage za nestalom podmornicom - svakih 30 minuta čulo se lupanje, objavila je američka obalna straža na Twitteru. Četiri sata kasnije, nakon što su aktivirani dodatni sonari, zvuci su se i dalje čuli.

Ekstremni pritisak - težina 35 slonova

Pritisak vode na 3.800 metara kod olupine Titanica je oko 400 atmosfera, što je otprilike kao kada bi čovjek na leđima nosio 35 slonova. Zato je istraživanje dubokog mora tehnološki izazov koji zahtijeva posebno dizajnirane podmornice koje taj ogroman pritisak moraju izdržati duže vrijeme. „Istraživanje podvodnog svijeta je tehnički jednako izazovno, ako ne i izazovnije od istraživanje Svemira", rekao je Fusil. 

Podmornica Titan je napravljena od karbona i titanija, materijala koji mogu izdržati pritisak na dubinama do 4.000 metara. No mornaričke podmornice za spašavanje imaju maksimalni domet od 2.250 do 3.000 metara. 

„Ako je podmornica na morskom dnu i ne može se sama pokrenuti i ako se ne može spasiti cijela podmornica, nema spasa za posadu", pojasnila je njemačka mornarica za DW. „Čak su i vojne podmornice na nuklearni pogon ograničene na dubine do 500 metara i mogle bi koristiti samo svoje sonare da otkriju Titan - bez mogućnosti da mu se približe", rekao je Fusil novinarima.

„Mrtav si prije nego što shvatiš što se događa"

U Titanu je i bivši kapetan francuske mornarice Paul-Henry Nargeolet. Ovaj 77-godišnjak je od 2007. šef istraživačkog programa firme RMS Titanic/Phoenix International, vlasnice olupine Titanica, koju je Nargeolet više puta posjetio. Prije nekoliko godina rekao je u intervjuu za irske novine Irish Examine: „Na velikim dubinama si mrtav prije nego što shvatiš što se događa." Stručnjaci procjenjuju da bi zrak u podmornici u najboljem slučaju mogao biti dostatan do četvrtka popodne.

Prema članku objavljenom u New York Timesu, čelni ljudi u industriji podmornica godinama su izražavali sumnje u sigurnost Titana. „Zabrinuti smo da bi trenutni eksperimentalni pristup OceanGatea mogao dovesti do negativnih ishoda (u rasponu od neznatnih do katastrofalnih)", napisali su u pismu 2018. koje je sada objavio New York Times. 

U tom pismu se od šefa firme OceanGate Stocktona Rusha, koji je također među nestalima i koji je upravljao mini podmornicom, tražilo da dozvoli testiranje Titana od strane neovisnih stručnjaka. U međuvremenu je otkriveno i da je OceanGate još 2018. upozoren na potencijalno katastrofalne sigurnosne nedostatke na eksperimentalnoj podmornici. To je vidljivo iz sudskih dokumenata. 

Prema tim dokumentima, David Lochridge, stručnjak za podmornice koji je tada radio u tvrtki OceanGate, upozorio je da je proces testiranja i certifikacije neadekvatan i da „potencijalno izlaže putnike u eksperimentalnoj podmornici ekstremnim opasnostima". No OceanGate je tada rekao da Lochridge nije inženjer i da nije bio angažiran na inženjerskim poslovima na Titanu. I onda je otpušten.