Novi zidovi u Europi?

Ovih dana bi se mogli prisjetiti nekadašnjeg čelnika DDR-a Waltera Ulbrichta koji je u svojoj maniri nekoliko dana prije izgradnje Berlinskog zida poručivao javnosti: „Nitko ne namjerava podići zid". No radi se o jednom drugom, mnogo starijem zidu.

Naravno Alex Salmond, škotski čelnik koji se zalaže za neovisnost svoje zemlje ne želi vratiti Hadrijanov zid iz doba Rimljana (na slici gore) i neprobojnu granicu između Škotske i Engleske, ali želi neovisnu državu, koja će, naravno, ipak imati odgovarajuću granicu prema Engleskoj. Bez obzira na to koliko će kruta ta granica biti, ona će dijeliti - mentalno i praktično u svakodnevnom životu - ono što je bilo ujedinjeno više od 300 godina. A Škotska bi mogla biti samo početak.

Ako Škoti mogu imati svoju državu, zašto bi Španjolci i dalje odbijali neovisnost Katalonije ili Baskije? Zašto se Flamanci ne bi odvojili od Belgije? To je posebno težak slučaj zato što je Flamanska najnaseljeniji i ekonomski najjači dio države, dok bi Valonija sama jedva preživjela. Ali što će se desiti s Valonijom? No, da nastavimo: hoće li Bavarska jednom odlučiti da i doslovno postane Slobodna Država Bavarska, kako joj sad samo formalno stoji u nazivu, i odvoji se od Njemačke? Što je sa separatističkim stremljenjima u Južnom Tirolu ili francuskoj Bretanji?

Sve se vrti oko novca

Prije nekoliko stoljeća, pa čak i desetljeća, priče o ugnjetavanju u svim ovom regijama su možda i bile opravdane, ali danas nisu. London se ne miješa u škotsku kulturu, a Škotska ima i svoj parlament. Katalonija također već ima sličan oblik neovisnosti. Regionalno donošenje odluka čak može biti i unaprijeđeno, najavio je nedavno, doduše sa zakašnjenjem, britanski premijer David Cameron. Ali u Europskoj uniji danas niko ne mora formirati vlastitu državu kako bi se afirmirao kao zasebna zajednica unutar neke nacije.

S druge strane, financijska kriza je pokazala da kad voda dođe do grla, nacionalna država je ta koja prva stvara neki referentni okvir, a ne EU. Usput rečeno, Kraljevska banka Škotske profitirala je od britanske podrške. To pobija argument novca koji se navodno potpuno neprihvatljivo prelijeva iz Škotske u London. Izgleda da se u Škotskoj, Kataloniji i Flamanskoj radi samo o tome: relativno prosperitetne regije žele zadržati svoje bogatstvo, umjesto da ga proslijede središnjoj vlasti vladi koja će ga raspodijeliti ostalima. No je li to dovoljan razlog za tražnje neovisnosti?

Mnogo otvorenih pitanja

Ekonomski argumenti su u svakom slučaj u na vrlo tankim nogama. Ako se Škotska odcijepi od Ujedinjenog Kraljevstva, obje države će biti slabije. Imat će dvije diplomatske službe, dvije vojske, dva administrativna sjedišta na svim razinama: a to nije samo mnogo skuplje, nego će neovisnost također otvoriti i niz pojedinačnih pitanja na koja još uvijek nije odgovoreno.

Mogu li građani zadržati britansko državljanstvo ako žive u Škotskoj? Kako će biti podijeljena zajednička poduzeća, kako se dijeli nacionalni dug? Koja će biti nacionalna valuta? Salmond želi zadržati funtu, ali London odbacuje tu mogućnost. Može li se neovisna Škotska jednostavno pridružiti Europskoj uniji ili NATO-u? Šef Europske komisije Jose Manuel Barroso kaže kako će Škotska morati podnijeti zahtjev za članstvom kao i bilo tko drugi: pravo veta, bilo da je u pitanju Britanija ili Španjolska, može spriječiti ulazak.

Jedinstveno tržište

No čak i da se uz dobru volju sva ova pojedinačna pitanja riješe, ta nestabilnost je već prijetnja funti i cjelokupnom britanskom gospodarstvu. U slučaju da glasa za neovisnost, Škotska će se suočiti s turbulentnim razdobljem tranzicije koji će trajati mjesecima, ako ne i godinama. A zbog čega?

Da se vratimo na EU: čak i u očima euroskeptičnih Britanaca, postojanje ovakvog bloka ima svojih prednosti, jer nudi jedinstveno tržište koje omogućava građanima, kompanijama i kapitalu da se slobodno kreću preko granica. A mala nacionalna tržišta danas funkcioniraju čak i bolje nego europsko tržište, na primjer između Škotske i ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Ograničavanje ove slobode novim granicama bio bi povratak partikularnim regionalnim interesima. Europi nisu potrebne nove granice. Hadrijanov zid je star gotovo 2.000 godina i dio je svjetske baštine. Ostavite ga neka i dalje bude samo turistička atrakcija.