Novac nije presudan za obrazovanje

UNESCO upozorava: zbog „postojećih trendova" održivi razvojni ciljevi na polju obrazovanja su u opasnosti. Ovi ciljevi, dogovoreni prije godinu dana na Samitu Ujedinjenih naroda, predviđaju da do 2030. svaki osoba na planeti uživa pristup „kvalitetnom obrazovanju". I UNESCO trezveno, ali ipak preuranjeno, zahtijeva više novca, što doduše organizacije ovakvog tipa uvijek i rade.

I je li stvarno novac, koji se prvenstveno dobavlja od bogatih država sjeverne hemisfere, zaista rješenje svih problema? U ovom slučaju pomaže i baciti pogled na Svjetski izvještaj o obrazovanju iz 2016. Devet posto djece u svijetu nikada nije pohađalo osnovnu školu - dakle ne znaju čitati, pisati i računati.

Milijuni analfabeta svake godine

Dimenzija problema je još jasnije izražena u apsolutnim brojkama: 61 milijun djece, koja bi sada trebala krenuti u školu, ostaje nepismeno. Oni dakle neće nikada imati priliku da po modernim standardima dobiju posao i tako zarade za život. 16 posto onih, ili 60 milijuna druge djece, koja bi sada trebala pohađati srednje škole, koje im otvaraju vrata za stručno obrazovanje ili visoke škole, nije u prilici nastaviti školovanje. Tako da se socijalni problemi u budućnosti, uključujući i dalji rast broja stanovništva, posebno u siromašnim zemljama, jasno očituju u ovim podacima.

Svaki deseti bez diplome

I uz to još pitanje: bi li novac sa sjevera zaista riješio probleme? Odgovor je vrlo jednostavan: Ne! Još u svojim milenijumskim ciljevima iz 2000. sve države svijeta su se dogovorile da se do 2015. svakom djetetu na svijetu omogući osnovno obrazovanje. Ali, to je očigledno propalo. No, istina da je cilj vidljiv u nekim afričkim zemljama i zemljama južne Azije, jer se u kratkom vremenskom razdoblju, zahvaljujući jasnoj političkoj želji, broj djece bez osnovnog obrazovanja prepolovio. Ali, tamne mrlje na karti svijeta se jasno lociraju i vječno su iste, a zovu se: Niger, Južni Sudan, Burkina Faso, Mali, Čad i Afganistan. Zemlje od kojih je polovina ili u direktnom ratu ili u ratom zahvaćenim područjima. A u tim zemljama, bez obzira gdje se nalaze, zna to i UNESCO, urušio se kompletan školski sustav. I zato bi se samo novcem moglo provesti kvalitetno obrazovanje, samo ako bi se njime okončali ratovi i s funkcija otjerali samozaljubljeni i korumpirani diktatori.

Ali, UNESCO kritizira i dobrostojeće zemlje Europe i Sjeverne Amerike. Čak i one mogu računati s tim da neće uspjeti do 2030. ostvariti cilj da svakoj mladoj osobi omoguće stjecanje diplome srednje škole ili zanata. Ovaj problem ilustrira pogled na stanje u Njemačkoj: gotovo 10 posto učenika napušta školu bez završne svjedodžbe. Siromaštvo je stoga upravo tu gdje se sve više automatiziranih postupaka u proizvodnji automatizira, gotovo programirano. Ali, i ovdje se postavlja pitanje: bi li se u školskom sustavu sve okrenulo nabolje samo da je više novaca?

Ne. Jer postoji i nešto što se zove odgovornosti mladih i njihova želja za postizanjem viših ciljeva, i da se za to založe, angažiraju i rade na tome. A za to su potrebni i nastavnici koji će problematične učenike motivirati, i od njih ne samo zahtijevati već ih i poticati. Nastavnici koji svoj posao vide kao svoj poziv, a za to dobivaju i priznanje društva. Tako da novac u svemu tome igra sporednu ulogu.