Njemačka, suzdržana vodeća sila

"Ne smijemo imati nikakvih iluzija u vezi s ozbiljnošću situacije", kaže savezna kancelarka o krizi u Europi. Izlaskom Velike Britanije ona gubi partnera koji je često vukao u istom smjeru, primjerice kod konkurentnosti i unutarnjeg tržišta. Sad je u tom smislu Angela Merkel ostala sama. Kao najmoćnijoj i najdugovječnijoj predsjednici vlade ne ostaje joj ništa drugo nego preuzeti vodeću ulogu - čemu po naravi nije sklona.

Ne može se uzimati samo ono najbolje

Sad se, primjerice, radi o tomu da se Britancima pokaže granice. Oni sad formuliraju želje za vrijeme nakon Brexita. U tomu je čak pomogao David Cameron prilikom oproštaja: njegova zemlja, istina, želi unutarnje tržište EU-a, ali s obzirom na velike brige građana zbog imigranata, sloboda kretanja ljudi za građane EU-a morat će se od toga odvojiti, rekao je on. Sad Britance smeta i velik broj ljudi iz drugih članica koji rade u Velikoj Britaniji, nakon što su ih u to uvjerili kampanja za izlazak iz EU-a i stranka UKIP. Oni su iz boce pustili duha nesnošljivosti prema strancima i sad sami moraju s time izaći na kraj.

EU im u tomu neće pomoći, jer odgovor iz Bruxellesa je jednoglasan. Francuska i Poljska su, primjerice, više nego jasno dale na znanje: ako Velika Britanija želi pristup zajedničkom tržištu, onda zauzvrat mora prihvatiti četiri osnovne slobode kretanja. Jedna od njih je sloboda kretnja radne snage. A kad istu poruku pošalje i Angela Merkel onda je signal Londonu potpuno jasan: te privilegije Britancima neće biti. I gotovo.

Samo ne biti previše jasan

Budućnost nakon Brexita je za saveznu kancelarku pitanje jednostavno, primijenjene politike: Ne trebaju nam načelne rasprave, niti promjene ugovora niti drama. Ne trebaju nam više nikakvi referendumi, pri čemu to radije ne kaže glasno. Umjesto toga ona želi da EU provodi praktičnu politiku, koja građanima nešto donosi: rast, radna mjesta za mlade, investicije.

Kuknjavi zbog previše regulacije iz Bruxellesa ona želi suprotstaviti više fleksibilnosti. Ako su potrebne državne subvencije jer se želi izgraditi neku industriju, onda moraju postojati potrebne iznimke. Radi se o više konkretnih uspjeha i manje novih zakona. To zapravo znamo odavno i to je politika koja može dobiti potporu većine. Angeli Merkel je najdraže ako pritom može ostati suzdržana, a da smjer prema vani određuju Francuzi, Talijani i drugi.

Jer, ni s čim se neki referendum u Europi ne može tako brzo i temeljito izgubiti kao s predbacivanjem da Nijemci drugim zemljama žele nametnuti svoju volju. I kampanja za Brexit je uspješno radila s tim podmetanjem i ta sumnja je uvijek tu. Zato se savezna kancelarka mora suzdržavati i oprezno djelovati.

S druge strane i u sljedećoj krizi i kod svakog većeg problema čut će se zahtjev za "vođenjem u Europi". Tko igra glavnu ulogu u EU-u? Tko je vodeća sila u Europi? To je dobro poznato. I koliko god nezgodno i komplicirano bilo to balansiranje, nakon odlaska Velike Britanije taj teret je samo na Njemačkoj. Veći susjedi su previše zaokupljeni vlastitim problemima. Zacijelo ostaje samo Berlin koji zajednicu može držati na okupu. On je dosad vrlo suzdržano preuzimao tu zadaću. Ali, sad se to više ne može izbjeći: Njemačka mora preuzeti tu zadaću balansiranja, s jedne strane pokazati snagu u Europi, a s druge strane ostati tiha i skromna. Uza svu ljutnju zbog nastalog kaosa - i zbog toga će nam Britanci nedostajati.