Nervoza u NATO-u zbog ruske intervencije

Situacija u Afganistanu i ruska intervencija u Siriji - to su glavne teme sastanka ministara obrane država članica NATO-a u Bruxellesu. Uoči sastanka, glavni tajnik vojnog saveza Jens Stoltenberg već je uputio oštre riječi i kritizirao prodor ruskih vojnih zrakoplova u zračni prostor Turske. On to, kaže, „ne vidi kao nezgodu", već kao ozbiljan napad.

Pritisak naročito dolazi od Turske kao članice NATO-a. Ruski veleposlanik u Ankari već je tri puta pozivan na razgovor, još početkom tjedna u NATO-u je održan krizni sastanak. Ocijenjeno je da Rusija mora spriječiti takve incidente. Situacija u regiji krajnje je napeta: po prvi put nakon završetka Drugog svjetskog rata, zapadni vojni zrakoplovi i njihovi saveznici, kao i zrakoplovi protivničkog saveza s Rusijom na čelu, aktivni su u istom zračnom prostoru.

„Impresivna ruska vojna akcija"

Nakon što je u srijedu u Siriji pokrenuta i kopnena ofanziva, koju potpomažu ruske snage, pozicije su jasne: „Rusija se ne bori protiv 'Islamske države', već na meti ima oporbene skupine i civile", negoduje Stoltenberg. Putin se u Siriji sada nameće kao vojno-politički čimbenik, ocjenjuje njemačka strana.

NATO od ruske strane zahtijeva da započne pregovore i potraži političko rješenje. No umjesto toga zapadna vojna alijansa je, kao što je ocijenio američki veleposlanik u NATO-u Douglas Lute, zadnjih nekoliko dana promatrala „impresivnu rusku vojnu akciju" u Siriji: najmodernija artiljerija, rakete zemlja-zrak, borbeni zrakoplovi i helikopteri, ratni brodovi i oko 500 vojnika na terenu.

„Trenutno ponašanje Rusije nije od pomoći", kaže Lute i dodaje: „Ono komplicira vojnu, političku i humanitarnu situaciju u Siriji." Uz to, postoji veliki rizik od incidenata sa zapadnom alijansom. Političari i vrh NATO-a razgovaraju s Moskvom. Odatle su stigli i prijedlozi da bi zračne napade u Siriji trebalo dogovoriti, kako bi se izbjegli incidenti i konfrontacije.

U Siriji u međuvremenu postoje dva saveza s različitim interesima, ocjenjuje Lute. Na jednoj strani su SAD, arapske države i članice NATO-a, a na drugoj Assadov režim, Iran, Hezbollah i Rusija. Lute smatra da Putin neće uspjeti vojno postići trajno rješenje.

Odgoditi povlačenje iz Afganistana?

Pojedine članice NATO-a sada od američkog ministra obrane Cartera zahtijevaju da vojne snage duže ostavi u toj zemlji, kako bi se time omogućio ostanak vojnika drugih članica. Što se tiče Njemačke, ona je očito spremna ponovo produžiti misiju svojih vojnika, ali pod uvjetom da u Afganistanu ostanu nazočni partneri sa sjevera i Amerikanci. Sada se čeka odluka Bijele kuće. Pritom je riječ o produženju postojećeg mandata, a ne o povratku borbenim djelovanjima.Druga velika tema na sastanku ministara obrane NATO-a je situacija u Afganistanu. To što su talibani ponovo osvojili Kunduz povelo je NATO-ove planove za Afganistan u novom smjeru: dovedeni su u pitanje prvobitni planovi u povlačenju SAD-a i saveznika koji se nalaze na terenu.

Tračak nade u Ukrajini

Sjevernoatlantski savez razmatrat će i situaciju u Ukrajini. Putin ne želi istovremeno vodi dva vojna sukoba. Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg zato zaključuje da je situacija u Ukrajini još uvijek osjetljiva, ali da se „primirje održava".

Preustrojstvo NATO-a još uvijek traje - nova vojna orijentacija je reakcija na rusku aneksiju Krima i na rusku vojnu intervenciju u Ukrajini. Ministri obrane država članica na sastanku bi trebali odlučiti u postavljanju dva nova regionalna glavna stožera u istočnoj Europi. Iz osam centara za planiranje i koordinaciju, koliko bi ih tada bilo, ubuduće bi se zapovijedalo pojačanim snagama za brze intervencije. I na sirijsku krizu NATO namjerava reagirati na sličan način: on planira premještanje svojih postrojba na jugoistočne granice Sjevernoatlantskog saveza.Stoltenberg je izrazio nadu u pozitivni razvoj događaja, tako da bi se moglo nastaviti povlačenje teškog naoružanja. Prema njegovom mišljenju, najveći problem i dalje predstavlja onemogućavanje pristupa ratnim područjima na istoku Ukrajine promatračima OESS-a. On ističe da je zato vrlo teško kontrolirati pridržavaju li se zaraćene strane sporazuma iz Minska.