« Iza ogledala
objavljeno prije 11 godina i 4 mjeseca
KRIZNI INŽENJERING – BALON 2.

Nekretninsko ludilo – kupi, osiguraj, prodaj i čekaj kolaps

Stvar je jednostavna, kada iz igre izbacite državni i drugi nadzor možete trgovati smećem kao da je zlato, a kasnije zaraditi i na osiguranju

Hipotekarna kriza
Hipotekarna kriza (Corbis)
Više o

Bear Stearns

,

hipoteka

,

Goldman Sachs

,

Lehman Brothers

,

financijska kriza

,

AIG

,

Robert Rubin

,

Standard & Poor's

,

housing bubble

,

nekretninski balon

,

Collateralized Debt Obligations

,

credit-default swap

,

Commodity Futures Trading Commission

,

Brooksley Born

,

Michael Greenberger

,

Commodity Futures Modernization Act

,

Moody's

Ulogu Goldmana u globalnoj katastrofi koju je predstavljao 'nekretninski balon', nije teško uvidjeti. I ovdje je osnovni trik bio pad postignut izmjenom standarda, s time da standard ovaj put nije bio IPO (Initial public offering - prvi izlazak vrijednosnih papira na burzu), nego hipoteke. Poznato je kako američki trgovci hipotekama već desetljećima od kupaca nekretnina zahtijevaju kaparu od 10 ili više posto, uz predočenje evidencije stabilnih prihoda i dobrog kreditnog rejtinga, te da, naravno, imaju pravo ime i prezime. No, dolaskom novog milenija to je sve odjednom odbačeno, a hipoteke su se počele popisivati na salvetama i izdavati konobaricama koje bi ih donijele ili bivšim zatvorenicima koji imaju 99 postotnu vjerojatnost povratka u hotel s rešetkama.

Ništa od toga ne bi bilo izvedivo bez investicijskih banaka, poput Goldmana, koje su stvorile mogućnost kreiranja paketa tih loših hipoteka i njihove masovne prodaje naivnim osiguravateljima i mirovisnkim fondovima. To je stvorilo ogromno tržište otrovnih dugova koje nikada prije nije postojalo - ranije niti jedna banka ne bi pristala na baratanje hipotekom primjerice ovisnika ili uvjetnog zatvorenika, jer je bilo više nego vjerojatno da će to producirati gubitke. Drugim riječima, takve hipoteke ne možete izdavati osim ako niste potpuno sigurni da postoji netko tko će ih kupiti jer nema pojma o kakvim papirima se radi.

Goldman je za prikrivanje truleži koju prodaje koristio dvije metode. Prva je bila Collateralized Debt Obligations (CDO), 'instrument' sastavljen od stotina različitih hipoteka koje su investitorima prodavane s obrazloženjem da nema razloga brinuti zbog loših hipoteka u toj hrpi jer bi ih većina trebala biti dobra pa je i CDO, generalno, bio OK. Time su i loše hipoteke postale dobre i kvalitetne investicije. Druga Goldmanova metoda bila je zaštita posla. Uvedene su tvrtke poput AIG-a koje su osigurale COD, što je bilo poznato kao 'credit-default swap' ili CDS (načelno se radi o procesu u kojem korisnik tj. kupac osiguranja obavi serijsku uplatu osiguravatelju tj. prodavaču, a u zamjenu, ukoliko sve propadne, dobije nekakav kreditni instrument - dionice ili obveznice). To načelno znači da su Goldman i AIG upali u igru 'oklada' u kojoj Goldman novac stavlja na propast, a AIG na uspjeh COD-a.

No, postojao je jedan problem s tim poslom: sve te transakcije predstavljale su točno onakav tip opasnih spekulativnih poslova koje bi federalni regulatori tržišta trebali nanjušiti i prekinuti. Derivati kakvi su bili COD-ovi i credit swapovi do tada su već prouzročili serije ozbiljnih finacijskih havarija - Proctor & Gamble i Gibson Greetings tako su izgubili bogatstva, a cijeli kalifornijski Orange County je 1994. godine doveden u situaciju da ne može otplatiti nagomilani dug. Te 1994. američki Government Accountability Office je preporučio da se svi finacijski instrumenti spomenutog tipa stave pod strogi nadzor, a 1998. s time se složila Brooksley Born, tada prva osoba Commodity Futures Trading Commissiona (CTFC). U svibnju iste godine ona je poslala pismo upozorenja voditeljima velikih poslova, ali i Clintonovoj administraciji, u kojem predlaže transparentnije poslovanje banaka u trgovini finacijskim instrumentima i preporuča držanje zaliha u slučaju gubitaka.

Bolji i stroži propisi Goldmanu naravno nisu bili u planu. "Banke su poludjele - žele to zaustaviti", rakao je Michael Greenberger koji je tada radio za Brooksley Born kao direktor trgovine u CFTC-u, a danas je profesor prava na Sveučilištu Maryland. "Greenspan, Summers, Rubin i Levitt (voditelj SEC-a), žele da se to zaustavi", rekao je tada Greenberger.

Clintonova vladajuća ekonomska četvorka, a posebno Rubin, je prema Greenbergerovim izjavama, pozvala Born na sastanak na kojem su iznijeli svoje 'želje'. Born je odbila popustiti i nastavila s idejom uvođenja još strožeg nadzora. Bankari to nikako nisu mogli dopustiti pa je u lipnju 1998. Rubin krenuo u kampanju s ciljem blokiranja nadzora koji je predlagala Born. Naposlijetku je Kongresu predložio da CFTC-u oduzme mogućnost reguliranja i nadgledanja tržišta. Kongres je u zadnjem zasjedanju 2000. izglasao danas zloglasni Commodity Futures Modernization Act, čiji je prijedlog u posljednji čas bio ubačen među 11 tisuća stranica pravilnika o potrošnji, a o kojem se uopće nije raspravljalo u Senatu. Time je bankama omogućena 'nekažnjiva' trgovina sumnjivim derivatima.

Priča nije završila na tome. AIG, glavni snabdjevač 'dugova', 2000. je krenuo u pregovore s New York State Insurance Departmentom i to o reguliraju dotičnih dugovanja kao osiguranja. U to vrijeme NYSID je vodio izvijesni Neil Levin, bivši potpredsjednik Goldmana, koji je odlučio da reguliranja neće biti. S odriješenim rukama da 'proizvodi' vrijednosne papire u količini kolikoj želi, Goldman je naravno 'prolupao'. Do vrhunca nekretninskog booma 2006. Goldman je izdao 76,5 milijardi dolara hipotekarnih papira, od kojih je trećina bila klasificirana kao vrlo rizična, a kupci su većinom bili institucionalni investitori poput mirovinskih fondova i osiguravateljskih kompanija. U tim preogromnim nekretninskim paketima nalazila se pozamašna količina 'močvarnog tla'.

Uzmimo za primjer jedan paket od 494 milijuna dolara - GSAMP Trust 2006S3. Brojne hipoteke pripadale su drugim vlasnicima, a prosječni kapital, odnosno vlasništvo nad samom nekretninom kretalo se oko 0.71 posto. Što je još bolje, u 58 posto dokumenata bilo je vrlo malo ili ništa od podataka kao primjerice imena i adrese, samo poštanski brojevi. Usprkos tome obje velike agencije za procjenu, Moody's i Standard & Poor's, zaključile su kako je 93 posto 'materijala' u tom slučaju isplativo za investiranje. Moody's je čak zaključio da je će propast (nemogućnost isplate dugova) doživjeti manje od 10 posto, a dogodilo se da je u 18 mjeseci 18 posto snašla upravo ta sudbina.

Goldaman naravno nije bio nikako ugrožen. Banka je sa svoje pozicije mogla kupovati hipoteke od tvrtki kojima predsjednici ne bi željeli biti niti najlošiji kriminalci, za primjer spomenimo Countrywide, te ih prodavati općinama, lokalnim upravama, mirovinskim fondovima, umirovljenicima - cijelo vrijeme zadržavajući nevjerojatno licemjeran stav kako se ne radi o najgorem od najgoreg što se može pronaći na tom tržištu. Istovremeno je na tom istom tržištu igrao i s osiguranjima i to na način koji potvrđuje da prodaju 'sranja', a time su se i 'hvalili'. "Sektor nekretnina nastavlja se suočavati s izazovima. Potaknuti time mi smo osigurali svoje dugoročne investicije... Naš rizik na tom području trebao je biti kratak i profitabilan", rekao je David Viniar, glavni Goldmanov financijer 2007. Drugim riječima - hipoteke koje su prodavale bile su za 'budale', a pravi profit je ležao u osiguranju istih.

"Ti papci su upravo toliko drski", izjavio je menadžer jednog investicijskog fonda. "Za druge banke se može zaključiti da su jednostavno glupe jer su vjerovale u ono što prodaju, a to ih je uništilo. Goldman je točno znao što radi."

Kada je istom menadžeru postavljeno pitanje nije li prodaja nečega protiv čega se 'kladite', posebno u slučaju kada točno znate o koliko lošim 'proizvodima' se radi, u stvari osiguravateljska prevara odgovorio je: "To je upravo to. Bazična osiguravateljska prevara."

Naposlijetku je došlo do usuglašavanja brojnih bijesnih investitora. Goldman se nakon kolapsa 'nekretninskog balona' našao na udaru sudskih tužbi u kojima su banku većinom optuživali za uskraćivanje informacija o vrijednosnim papirima koje je izdavala. Država New York je putem svojih regulatora tužila Goldman i 25 drugih firmi zbog prodaje kompleta loših hipoteka Countrywidea gradskim i državnim mirovinskim fondovima koji su u tim investicijama izgubili oko 100 milijuna dolara. Država Massachusetts također je zatražila istragu Goldmana i to u korist 714 kupaca koji su nakon poslovanja s dotičnom bankom završili kao vlasnici velikih dugova. No, još jednom Goldman je prošao jeftino. Optužbe su sređene nagodbom prema kojoj je banka isplatila jadnih 60 milijuna dolara - približno jednodnevna zarada koju je ostvarivala trgovinom COD-ovima.

Efekti nekretninskog balona prilično su dobro poznati - on je više ili manje direktno odgovoran za kolaps Bear Stearnsa, Lehman Brothersa i AIG-a čiji je otrovni portfelj većinom bio popunjen osiguranjima koje su banke poput Goldmana uplaćivale na svoje vlastite 'proizvode'. U stvari, najmanje 13 milijardi dolara novca poreznih obveznika koji je AIG dobio u bailoutu, otišao je Goldmanu - to znači da je banka na nekretninskom balonu zaradila dva puta: prvo prodajući smeće koje je dijelom plaćeno novcem iz socijalnih fondova, a onda pobirući porezni novac od kolabiranih osiguravatelja kod kojih su svoje ranije prodano smeće osigurali.

I opet, dok se svijet oko banke urušavao, Goldman se pobrinuo da mu ne promaknu kompenzacije. U 2006. izdaci za plaće u banci skočili su na 16,5 milijardi dolara - to je u prosjeku 622 tisuće dolara po zaposleniku. A kako je glasnogovornik banke to opravdao? Rekao je: "Mi u Goldmanu zaista naporno radimo."

Ali najbolje je tek trebalo doći. Dok je kolaps nekretninskog balona poslao većinu krupnih riba finacijskog svijeta u bezobzirni bijeg, ili zatvor, Goldman se postavio 'hrabro' i gotovo samostalno stvorio još jedan balon, a svijet i dan danas jedva da zna kako je banka imala išta s time.

22.07.2009. 18:28:45
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh