Neizvjesna plinska budućnost Hrvatske

Svaka promjena okolnosti na globalnom tržištu energenata neminovno rezultira dopunama raznih zaključaka o mjestu Hrvatske u tom delikatnom kontekstu. Strukturno je inače riječ o prilično specifičnoj poziciji: ta zemlja ima natprosječno visok udio hidroenergetskih postrojenja, ali bilježi nizak stupanj razvoja drugih obnovljivih izvora. Posjeduje i svoja ležišta nafte i plina, premda to nitko više ne spominje, jer je riječ o resursima koji su kroz politički kriminal prepušteni jednoj inozemnoj kompaniji. Naposljetku, RH raspolaže novim lučkim LNG-terminalom, a najavljeno je i njegovo širenje.

Tome nasuprot stoji već zaboravljena predpandemijska rasprava o mogućnostima napuštanja fosilnih goriva. Nedavno su na to podsjetili aktivisti Greenpeacea, prekinuvši konferenciju Hrvatske stručne udruge za plin u Opatiji, uz napomenu da ugljikovodici uzrokuju klimatski poremećaj i enormnu materijalnu štetu, pored ekološke i zdravstvene. Osim toga, nedoumicu je pokrenuo i jedan osvrt američkog medija Bloomberg s tezom da će se novi europski LNG-terminali, između ostalih baš onaj hrvatski, ubrzo pokazati kao promašena investicija.

Varljivost prelaznog goriva

Razlog je sve jače ubrzanje EU-a prema obnovljivim izvorima i smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima. Marija Mileta, potpredsjednica udruge Zelena akcija, pojasnila nam je da njezina ekološko-aktivistička organizacija već šest godina intenzivno upozorava na opasnost od prihvaćanja plina kao tzv. prelaznog goriva.: „Jer, radi se o fosilnom gorivu koje je zbog metana, u kraćem vremenskom razdoblju, mnogostruko jače u zagrijavanju atmosfere od ugljičnog dioksida. Zbog toga smo, primjerice, prošle godine prekinuli otvorenje konferencije Hrvatske stručne udruge za plin u Opatiji."

„Dugo se bavimo i pitanjem LNG-terminala na Krku. Zajedno s lokalnom zajednicom smo argumentirano poručili Vladi RH da će taj projekt biti višestruko štetan. Ne samo za lokalni okoliš i klimu, već zbog isplativosti, konkretno napuštene imovine, što će velik dio LNG terminala i plinovoda postati", kaže ona, dodajući kako se predviđa smanjenje potražnje za plinom, što je potvrdio i Institut za energetsku ekonomiju i financijsku analizu. Gradnja novih terminala u EU navodno će znatno premašiti potražnju u nadolazećim godinama i skupo koštati RH čija vlada ne odustaje od širenja postrojenja na Krku.

Zelena akcija, inače, početkom ove godine predstavila je stručnu studiju „Deplinofikacija Hrvatske" koja navodi kako ta zemlja do 2035. može dekarbonizirati sektore toplinarstva i električne energije, uz povrat troškova do 2037. godine. Dizalice topline, domaći obnovljivi izvori energije i mjere energetske učinkovitosti najučinkovitiji su za smanjenje potrebe i potražnje za fosilnim plinom u sektoru grijanja. „Smatramo da tu leži prava energetska neovisnost", riječi su Milete, „a ne u zamjeni jednog izvora plina drugim, jer smo onda i dalje dio geopolitičkih previranja."

Zamjena jedne ovisnosti drugom te skupljom

„Studijom je dokazano da je ovakva tranzicija moguća i tehnološki i tržišno, no fali politička volja i neće je biti dok je god država u sprezi s plinskom industrijom. Trebamo socijalno i ekološki održivu tranziciju koja može najviše koristiti građanima i građankama, pogotovo najpogođenijima krizom i klimatskim promjenama", zaključila je potpredsjednica Zelene akcije. Nešto drukčije, međutim, razmišlja o tome Nina Domazet, naša druga sugovornica, urednica i komentatorica specijaliziranog portala Energetika-net.com, a koja plin smatra optimalnim gorivom u energetskoj tranziciji.

„Razlog tome su njegova energetska svojstva i postojeća infrastruktura, a i to što on dobro prati volatilnost obnovljivih izvora energije. Industrija u Europi snažno je ovisna o potrošnji plina koji neće moći biti lako, brzo i povoljno zamijenjen vodikom, kako se katkada nastoji sugerirati", ustvrdila je Domazet, napominjući da - u odmaku od ruskog plina - EU nema drugu mogućnost nego graditi novu LNG infrastrukturu. No tako jednu ovisnost zamjenjuje drugom, bitno skupljom, s obzirom na globalno energetsko tržište, dok nova hrvatska plinska infrastruktura uopće nije potrebna samoj toj zemlji.

„Naime, nisu nam potrebni za domaću potrošnju, tako da bi bilo optimalno da ona u cijelosti bude financirana iz europskih sredstava. U protivnom će teret otplate tih kredita opteretiti krajnju cijenu plina u RH. A ako ćemo govoriti o napuštenoj imovini u plinu, mi je u Hrvatskoj već imamo - plinovod prema Dalmaciji. Taj plinovod je izgrađen bez šire plinske strategije tj. izgradnje plinske elektrane u Dalmaciji, koja bi se u većoj penetraciji vjetroelektrana i sunčanih elektrana mogla pokazati optimalnom za pružanje pomoćnih usluga elektroenergetskom sustavu", drži ova medijska analitičarka.

Visoka cijena deplinofikacije

Pritom na umu valja imati i perspektivu daljnjeg pada upotrebe plina u Hrvatskoj, uslijed nastavka deindustrijalizacije, što može utjecati na povišenje krajnje cijene tog energenta. No zatim se Nina Domazet osvrnula na studiju „Deplinofikacija Hrvatske", inače jedinu takvu dosad, a kojom je pokazano da bi zamjena plina obnovljivim izvorima do 2035. godine koštala 39 milijardi eura: „Taj iznos se odnosi na instalaciju 5695 MW vjetroelektrana, 6187 MW sunčanih elektrana i 120 MW geotermalnih elektrana. Također, instalira se ukupno 3415 MW dizalica topline."

„U isto vrijeme se proširuju mreže sustava daljinskog grijanja te se ulaže u sustave proizvodnje vodika za industriju. Za pretpostaviti je da postoje brojni skriveni troškovi, jer je riječ o znatnom opterećenju elektroenergetskog sustava, koje treba platiti. Realizacija takvog scenarija je teško moguća i za bitno bogatija društva od našega, tako da vjerujem da će manja ili veća ovisnost o plinu u Hrvatskoj, Europi i svijetu opstati u narednim desetljećima", prosudila je Domazet. Ukazala je tako na možda i glavni problem energetske tranzicije, i to u zavidnoj konkurenciji pripadajuće problematike.