Muke i bijes pri prelasku slovenske granice

Mrzim slovenske policajce i graničare. E skoro mi se omaklo da mrzim Slovence ali ja u biti ne mrzim nikoga i pogotovo ne mrzim po nacionalnosti ili rasi ili vjeri. Toliko. Ali Slovenci mi skoro uvijek uspiju dići tlak. Ako putujem sama, u autu bečkih registracija, izmaltretiraju me da zašto ja idem, kamo idem, gdje ću spavati, radim li i gdje radim itd. Pa im otvorim putovnicu na stranici gdje mi je već godinama viza neograničenog boravka u zemlji i ponavljam jedno te isto. Pa mi lupe žig.

Zašto su mi sad digli tlak?  E pa lijepo smo mi kod Maribora počeli voziti u koloni.
Za one koji ne znaju: od Sentilja tj. austrijske granice postoji autocesta do Maribora. Od Maribora počinje cestuljak koji do HR granice ima kojih 60-ak km, jedna traka=jedan smjer. Dopuštena brzina 80 km/h, pred raskršća svake seoske kaldrme (a njih je svakih 100 metara komad jedan) je dopušteno 60. Tako da ti za 60 km treba oko sat vremena, osim ako kršiš propise i riskiraš susrete bliske vrste s odvratnim i zadrtim slovenskim drotovima.

Kolona oko Božića, Uskrsa ili po ljeti vikendom, obično stoji i to ili kod Maribora pa 50-ak kilometara do granice ili u najboljem slučaju od skretanja za Ptuj, dakle 30-ak kilometara. I ljudi lijepo stoje, šeću, i načekavaju se i do 8 sati. Jel to normalno? NIJE. Ali Slovenci radije ne grade autocestu prema Hrvatskoj da riješe ovaj problem. Ne, oni radije imaju takav gadan danonoćni promet, tandrkanje teških kamiona (jer ovo je i glavna prometnica prema Srbiji, Bosni, Turskoj...) pored glava svojih sugrađana koji žive uz ovu gadnu cestu.

Nemirna djeca

Nas je ovom prilikom slučajno nazvao frend koji je vozio prema Beču i rekao da od granice svi stoje, tak da smo nakon prolaza kroz mariborsku gužvu skrenuli autocestom prema Ljubljani tj. kod Slovenske Bistrice vozili običnom cestom do Rogaške Slatine gdje je bio još jedan granični prijelaz.

Iza Rogaške lijepo pred granicom oko kilometar kaldrme, šljunka. Popravlja se kakti cesta. Odjednom usred ničega, kolona auta. Stoje i ne miču se. Ne vidimo granicu ali pretpostavljamo da stoje na graničnom prijelazu. I tako se malo po malo mičemo, svakih pet minuta se pomaknemo za jedan auto. Možda pretjerujem ali tako mi se činilo. Dakle, stajali smo beskrajno dugo. I počne se nazirati granični prijelaz.

“Slovenci mi skoro uvijek uspiju dići tlak. Ako putujem sama, u autu bečkih registracija, izmaltretiraju me da zašto ja idem, kamo idem, gdje ću spavati, radim li i gdje radim itd.”  

Pretpostavljamo da na hrvatskoj strani kontroliraju i da je zato red. Muž šizi, Mali se već vrti, mala vrišti i uzimam ju u krilo. OK, stavljam natrag, stižemo pred granicu na kojoj se odjednom vidi da postoji i prazan prijelaz za aute iz EU. Ispred nas pet auta, djeca nemirna, mi nemirni. Ja kažem: ajde, vas troje ste Austrijanci pa idemo lijepo tamo. Dođemo do tipa a on kaže: Lijepo krug natrag i ponovno čekati. Kud se švercate kad niste EU. Sve on po slovenski iako je muž bio za volanom i pričao s njim njemački.

Dakle policajac zadužen za EU državljane nema pojma o nekom stranom jeziku. I onda ja njemu sa suvozačkog mjesta vičem da su njih troje državljani i samo ja nisam i da u čemu je problem. Viče on pa mi skoči na njega tlak, muž sa strane priča nešto u stilu: baby kaki gemacht/beba se posrala.....a on inzistira da odemo ponovno čekati.

Izderem se na njega, ali stvarno. Ovo u životu nisam napravila pred nekim policajcem, malo se prestrašio da imam otraga dvoje djece, malu bebu od 9 mjeseci, da nismo znali da 3EU+1 Balkanac ne smiju na EU prijelaz i da se dugo vozimo i da djeca šize i da zašto nas ne može pustiti.

Drži on putovnice i gleda u drugi prijelaz, onaj za ‘nas ostale’ i kaže: dobro, neka bude iznimka (napomena: ovo je ipak skraćena verzija, molbu sam ponovila 3x) i onda nam vrati putovnice i kaže: hehe, ionako niste ništa profitirali).

Baš sam bila uzrujana nakon toga, zbog takvih idiota mi doista dođe da se odreknem  putovnice i uzmem austrijsku. 

Priceizbeckesume.blog.hr 

(METRO)