"Mora" se jedino umrijeti - i biti članom Komore

Pitanje zvuči jednostavno: zašto bi vlasnik tvrtke kojoj razmjerno dobro ide, ima tražen asortiman proizvoda i već vjerne kupce, ipak morao plaćati za članstvo nekakvoj Industrijskoj i trgovačkoj komori? Vlasnik tvrtke će možda reći: evo, potpisujem da tu Komoru ne trebam, niti ću ikad koristiti njezine usluge.

Već i pojam "komora" ima u sebi nešto opskurno: pomislimo na odvojenu sobicu gdje, iza zatvorenih vrata i možda uz cigaru i dobru čašicu, odabrana dobrostojeća gospoda razgovaraju kako da još više napune svoje džepove.

Zapravo, takva naša djetinjasta predodžba nije baš posve pogrešna - ako prekrižimo cigaru. Jer u današnje vrijeme je pušenje zabranjeno, a takvog šurovanja je bilo davno prije nego što je duhan i došao u Europu. Doslovce od kako postoji trgovina - a kaže se da su još i neandertalci poznavali neku vrstu trampe - trgovci su rado popričali sa svojim kolegama kako bi čuli gdje se može napraviti posao, a gdje se lako može izgubiti glava. A tu su onda i sitne usluge među kolegama: prenijeti vijest, novac, tovar robe, reći dobru riječ vladaru...

Novo doba, stare metode

I proizvođači su imali razloga držati se zajedno - barem do određene granice. Zlatno doba takvog monopola su bili cehovi u srednjovjekovnim gradovima gdje su majstori imali načina zabraniti nekom došljaku da otvori još jednu radnju. No za tu povlasticu su nešto i davali i članovima i svom gradu: zajedničke procesije pod patronatom odgovarajućeg sveca ili svetice gdje se onda mogla pokazati moć i slava tog ceha je samo jedan aspekt. Tu je bilo i socijalne pomoći za udovice i siročad preminulih majstora, ali i zajedničko jamstvo za kvalitetu - nerijetko i cijenu određenih usluga, kako samih majstora tako i njihovih šegrta. Zapravo nešto od tog srednjovjekovnog duha kolektivnog jamstva kvalitete je ostalo u nekim današnjim strukovnim udrugama - na primjer odvjetničkoj komori ili zboru liječnika.

Ali gospodarske komore kakve danas poznajemo su i nastale kako bi se slomila kralježnica tih srednjovjekovnih cehova u doba industrijske revolucije. Tu više nije bilo pitanje kako dobiti sve gradske stolare da plate za novi kip svetog Josipa, nego kako lokalnoj upravi objasniti da hitno treba željeznička pruga ili novi most. I da ne divlja s porezima i nametima, jer ako se isplati njima, isplatit će se i čitavoj zajednici.

Tko s politikom tikve sadi...

U Njemačkoj u 19. stoljeću je tako nastalo doista golemo mnoštvo lokalnih i regionalnih komora. Mnoge su ostale sve do danas - u Njemačkoj ih ima 79 - a tek stvaranjem zajedničke carinske unije na području Njemačke je 1861. stvoreno i krovno udruženje koje danas nosi ime Njemačka udruga industrijskih i trgovinskih komora (Deutscher Industrie- und Handelskammertag, nekoć DIHT, danas DIHK).

Njezina prva zadaća je bila banalna - i izuzetno važna: konačno dogovoriti zajedničke mjerne jedinice koje bi vrijedile u čitavom Reichu i uvesti reda u sve te silne stope, hvate, cole, težinske funte i mnoštvo lokalnih mjera. No tako udruženi su svakako htjeli i u politiku i utjecati na stvaranje zakona za trgovačka društva kakav bi i oni smatrali prihvatljivim.

A vlastiti politički utjecaj znači biti izložen i političkim previranjima: odmah nakon nacističkog preuzimanja vlasti 1933. prostorije DIHT-a okupira "Borbeni zdrug gospodarskog srednjeg staleža", a i lokalne komore odjednom vrve od smeđih i crnih uniformi. Teoretski, taj nacistički Zdrug se ubrzo povukao iz prostorija središnje Komore - ali samo zato što je njihov zapovjednik, Theodor Adrian von Renteln postavljen za novog direktora krovne udruge njemačkih gospodarskih komora.

Mala pauza pa opet...

Zapravo i korijen tog prisilnog članstva u Komori dolazi iz toga doba. Jer vlasnici tvrtki židovske vjere to nisu mogli biti - a to je onda značilo i da ne mogu poslovati na području Reicha. No ta blizina s političkom vrhuškom je imala i svojih prednosti: Komora je dobila čitavo mnoštvo zapravo državnih ovlasti, od obrazovanja uz rad u gospodarskim strukama, izdavanja svjedodžbi i ovjerenih procjena pa do zastupanja njemačkoga gospodarstva u inozemstvu.

Kakva se to ekipa našla na čelu Komore rječito svjedoči i sudbina von Rentelna: u ratu je imenovan za namjesnika Litve - 1942. je DIHT ionako prestao postojati - i neposredno je odgovoran za likvidaciju 200.000 Židova. Vjeruje se kako ga je strijeljala Crvena armija, ali možda je i utekao u Južnu Ameriku. Nakon rata je došlo do komešanja: Amerikanci u svojoj okupacijskoj zoni - i već po iskustvu svoje, najveće Komore na svijetu, U.S. Chamber of Commerce osnovane 1912. i s oko tri milijuna članova - nisu shvaćali nešto kao "prisilno članstvo".

U socijalizmu pak su to shvaćali veoma dobro: tamošnje komore su služile i da se pazi, hoće li nekom direktoru možda malo previše udariti u glavu slobodni duh (nenarodnog) poduzetništva. U Zapadnoj Njemačkoj je tek koncem 1956. donesen Zakon o privremenim uredbama prava industrijskih i trgovačkih komora. I po njemu se Komori ostavljaju široke ovlasti u zastupanju interesa privrede, ali opet: članstvo je obavezno.

Se bum vas tužil...

Članarina zapravo nije osobito velika - teško je ukratko reći kolika je, jer ona ovisi i o veličini tvrtke, ubire se i dio dobiti, ali postotak ovisi o njezinoj veličini i onda je sve to ponekad i prilično različito u svakoj od postojećih 79 regionalnih komora. No vratimo se našem pitanju s početka teksta: zašto bi netko baš morao plaćati i centa?

Njemački ustavni sud se više puta bavio tim obaveznim članstvom, prvi put već 1962., a posljednja odluka je iz 2014. Sud redovito potvrđuje mogućnost i takvog neželjenog članstva, makar posljednje tumačenje zvuči kao da ste sud pitali: pada kiša, a on odgovara kako je danas ponedjeljak. Jer Sud zauzima stav kako dragovoljno članstvo ne bi bila istovjetna alternativa postojećim zadaćama i obvezama Komore. Sud tu zapravo misli baš na te kvazi-državne zadaće koje su dodijeljene Komori i koje ona mora nastaviti obavljati, a tvrtke koje nisu članovi komore bi i bez članarine od toga imale koristi.

A sad lijepo začepite...

Naravno, DIHK doista čini nešto u zastupanju njemačkoga gospodarstva i prema službenom Berlinu i u inozemstvu: svatko tko ima namjeru poslovati u nekoj stranoj zemlji dobro će učiniti ako prvo posjeti tamošnje predstavništvo DIHK-a. Nakon što je postignut određeni volumen razmjene, ta predstavništva u pravilu prerastaju u zajedničku komoru sa zemljom domaćinom - na primjer Njemačko-hrvatska gospodarska komora tako postoji od 2003.

No kad je riječ o predstavljanju interesa gospodarstva u samoj Njemačkoj tu je koncem 2020. došla presuda Njemačkog saveznog upravnog suda koja stvara glavobolje i DIHK-u i ovdašnjem ministru gospodarstva. Naime za razliku od lokalnih komora, ta krovna organizacija je praktično s obzirom na pravnu formu tek neprofitna udruga građana - usprkos novoj i velebnoj palači u Berlinu. Tužitelj joj osporava pravo da uopće nešto govori o gospodarskoj politici u ovoj zemlji. Jer tvrtki ima raznih, velikih i malih, obiteljskih i međunarodnih koncerna i čak u istom sektoru neće biti uvijek da nešto odgovara baš svima.

Još se razmatra

Štoviše: čitav niz tužitelja traži da njihova lokalna komora odmah istupi iz te krovne udruge - sudovi u Kasselu, Mindenu i Kölnu su odbili taj zahtjev, ali sudovi u Hamburgu, Stuttgartu i Münchenu još nisu donijeli odluku. Ministar gospodarstva Altmaier razmišlja po žurnom postupku DIHK pretvoriti u javnu, dakle državnu instituciju kako se ne bi srušila čitava kula lokalnih komora - ali (opet) dopustiti takav utjecaj države na Komoru nipošto nije svakome po volji.

A onda je tu i Europski sud: hoće li netko biti član ili ne svakako se može protumačiti i pitanjem slobode poduzetništva. Postupak još traje tako da je nemoguće dati prognozu, hoće li Njemačkoj biti omogućen takav poseban status - slično je još jedino u Austriji.