Koolhaasov grad kao Manhattan u Perzijskom zaljevu

Prošlo je gotovo 12 godina otkako je nizozemski arhitekt Rem Koolhaas otkrio svoj koncept ‘generičkog grada’, nepravilne metropole sa zgradama koje se ponavljaju, smještene su na aerodromu i naseljene plemenom globalnih nomada. Njegovo objašnjenje bilo je kako je sve u dubokoj jednakosti, a da je generički grad više ispravna refleksija suvremene urbane stvarnosti nego nostalgična vizija New Yorka ili Pariza. Generički je grad ono što preostaje nakon što veliki dio gradskog života prijeđe u cyber-prostor. 

Urbani eksperiment

To je mjesto slabih doživljaja, rijetkih i udaljenih od osjećaja, diskretnih i tajanstvenih poput velikog prostora osvijetljenog slabom svjetiljkom. Dizajniran za jednog od najvećih ulagača u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Nakheel, Koolhaasov plan od 1,5 milijardi četvornih stopa Waterfront Cityja u Dubaiju trebao bi simulirati gustoću Manhattana na umjetnom otoku. Dubai bi tako mogao postati centar urbanog eksperimenta kao i jedna od najbrže rastućih svjetskih metropola. Prema Koolhaasovoj strategiji (ono na što se mnogi arhitekti referiraju kao na sindrom Bilbaoa), riječ je o reduciranju gradova na tematske parkove koji maskiraju homogenost.

Autorov hibridU Dubaiju je Koolhaas iskombinirao dva koncepta, stvarajući hibrid generičkog i fantastičnog. Jezgra cijelog projekta bit će otok podijeljen na 25 identičnih blokova. Monotonija će biti razbijena strukturom koja težinom i energijom podsjeća na mitske primjere iz povijesti arhitekture.U Dubaiju je Koolhaas iskombinirao dva koncepta, stvarajući hibrid generičkog i fantastičnog. Jezgra cjelokupnog projekta bit će otok koji će biti podijeljen na 25 identičnih blokova. Monotonija će biti razbijena strukturom čija beskrajna težina i energija podsjećaju na mitske primjere iz povijesti arhitekture. Spiralni toranj sa 82 kata kao da je inspiriran minaretom džamije iz Samare iz 9. stoljeća. Projekt otoka tvorit će savršeni kvadrat, kojim će se naglasiti njegova izoliranost. 

Kriza gradova

Bez obzira na sve, taj dizajn dokazuje kako je Koolhaas jedan od rijetkih arhitekata koji se želi suočiti s krizom suvremenih gradova, od njihove rastuće površnosti pa sve do umrtvljene sterilnosti, i to bez oklijevanja. Čak i ako propadne, barem će se postaviti pitanje na koje većina arhitekata ne bi željela odgovoriti. Ako Koolhaas uspije, mogao bi nam približiti model grada koji nije samo formalni kompleks, već iskreno otvoren ka pročišćenju.