"Um, tijelo i duh"

Povijest Paraolimpijskih igara i paraolimpijskog pokreta datira od veljače 1944. kada neurokirurg Ludwig Guttmann u bolnici Stoke Mandeville u Velikoj Britaniji osniva Centar za ozljede leđne moždine.

Guttmann, koji je kasnije proglašen vitezom i dobio titulu Sir, želio je pacijente s povredama leđne moždine uključiti u sportske aktivnosti u sklopu programa rehabilitacije. Zbog toga je u lipnju 1944. godine u Stoke Mandevilleu organizirao Prve igre na kojima su nastupile ekipe iz njegove bolnice, te iz Doma "Star and garter" u kojem su bili smješteni umirovljeni veterani iz Richmonda u Londonu.

Na livadi ispred bolnice Stoke Mandeville 16 natjecatelja u kolicima nadmetalo se u streličarstvu, a već sljedeće godine natječe se pet ekipa iz različitih domova i bolnica.

Godine 1949. dr. Guttmann razmatra mogućnost da Igre Stoke Mandewille postanu ekvivalent Olimpijskim igrama, za osobe s invaliditetom. Njegov entuzijazam se širio i postupno su uvođeni novi sportovi: atletika, košarka u kolicima, mačevanje, snooker, stolni tenis i plivanje. Kada je 1952. godine pukovnik J.S. Keyser, medicinski direktor Vojnog rehabilitacijskog centra u Doomu, u Nizozemskoj na Igre poslao četiri nizozemska ratna veterana paraplegičara Igre su postale međunarodne. Uslijedile su godine kada se broj sudionika sve više povećavao, pa se postavilo pitanje prilagođenih borilišta, smještaja i sredstava.

U svibnju 1957. Guttmann i Jane Scruton, tajnica Centra za ozljede leđne moždine Stoke Mandeville sudjelovali su na prvom "Sastanku stručnjaka za sport osoba s invaliditetom", organiziranom od strane Svjetske udruge veterana u Parizu. Svi su se složili da je došlo vrijeme da tehnički stručnjaci usklade međunarodna sportska pravila za osobe s povredama leđne moždine. Uslijedili su sastanci trenera, liječnika i sudaca te su mnogi tehnički elementi bili raspravljani i utvrđeni.

Godine 1958., Guttmann je s profesorom Antoniom Magliom, direktorom spinalnog centra talijanskog instituta (INAIL) razgovarao o mogućnosti da se 1960. godine igre Stoke Mandeville održe u Rimu, gradu koji je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) odabrao za domaćina Olimpijskih igara 1960.

Na godišnjem sastanku Svjetske udruge veterana u Rimu 1959. godine, Guttmann i Maglio postigli su dogovor između INAIL-a i Talijanskih vlasti da se Igre Stoke Mandeville održe u olimpijskom gradu Rimu.

U srpnju 1959. godine, formirana je organizacijska struktura nazvana Međunarodni odbor Igara Stoke Mandevillea. Sačinjavalo ga je pet članova Velika Britanija kao stalna članica, zemlja domaćin Italija te Nizozemska, Belgija i Francuska. Guttmann je bio predsjednik, a Joan Scruton, glavni tajnik.

Riječ "Paraolimpijski" proizlazi iz kombinacije tri riječi: latinskog priloga "par" koji znači "sličan" ili "isti", grčkog prefiksa "para" koji znači "do" ili "uz" i riječi "olimpijski", jer se Paraolimpijske igre odigravaju uz Olimpijske igre. Time su postavljeni temelji da se 1960. godine Igre Stoke Mandeville održe u Rimu i uđu u povijest kao prve "Paraolimpijske igre". Nakon prvih Paraolimpijskih igra održanih 1960. u Rimu, nakon Olimpijskih igara, na kojima je nastupilo 400 natjecatelja iz 23 zemlje, Paraolimpijske igre se održavaju se svake četiri godine i predstavljaju vrhunac u sportskom kalendaru sportaša s invaliditetom.

Na prvim Paraolimpijskim igrama u Rimu nastupili su samo natjecatelji s ozljedama kralježnice, a tako je bilo i na Paraolimpijskim igrama u Tokyu 1964., Tel Avivu 1968. i Heidebergu 1972. Na Paraolimpijskim igrama 1976. godine u Torontu prvi put su nastupile osobe s amputacijama, te slijepi i slabovidni sportaši, da bi na sljedećim Igrama 1980. u Anhemu sudjelovali su i sportaši s cerebralnom paralizom. Na paraolimpijskim igrama u Atlanti 1996, godine u igre se uključuju i sportaši s mentalnim invaliditetom.

Guttmann-ova prvotna zamisao bila je da nazove igre "Olimpijada paraliziranih", ali takav izraz nije prihvaćen jer se odnosi samo na jedan oblik invaliditeta, pa se od 1988. kao službeni naziv koristi Paraolimpijske igre.

"Um, tijelo i duh" kao tri najznačajnija elementa ljudskog postojanja, usvojena su kao moto Paraolimpijskih igara i pokreta.

Paraolimpijske igre u Seulu 1988. godine i u Barceloni 1992. godine bile su putokaz Paraolimpijskom pokretu. Na ovim igrama natjecanja su se održavala na istim borilištima kao i Olimpijske igre. Dok je u Seulu bilo izgrađeno potpuno novo selo za Paraolimpijske igre. Od Igara u Barceloni pa nadalje sportaši s invaliditetom koriste isti smještaj u Olimpijskom selu.

22. rujna 1989. osnovano je novo upravno tijelo - Međunarodni paraolimpijski odbor (IPC) s ciljem da se stvori međunarodno priznata organizacija s demokratski izabranim predstavnicima, vrhunskog sporta za osobe s invaliditetom. IPC je službeno zamijenio ICC nakon Paraolimpijskih igara u Barceloni 1992. godine IPC danas broji više od 150 zemalja članica, koje predstavljaju njihovi Nacionalni paraolimpijski odbori (NPC) i pet međunarodnih sportskih organizacija, koje se dijele prema obliku invaliditeta. (HINA/METRO)