Kako čuvamo okoliš u svjetlu klimatskih promjena

Pri kraju najvatrenijeg toplotnog udara ljeta 2024. kada temperaturne karte diljem Europe "napokon" izgledaju onako kako UN-ov IPCC - Međunarodni panel o klimatskim promjenama - ali i većina znanstvenika predviđaju posljednjih tridesetak godina, a vatrogasne postrojbe diljem Europe imaju pune ruke posla, možda je vrijeme da postavimo načelna pitanja.

Iako sve procjene, studije, modeli i svi drugi oblici znanstvenih istraživanja nedvojbeno pokazuju da se klima promijenila, da je bioraznolikost pala, kao i poljoprivredna proizvodnja, ali i da su se populacije brojnih kukaca i insekata te ugroženih ptica selica još smanjile, a s obzirom na slična upozorenja od prije desetak godina, politički dokumenti u svom sadržaju ne prate apele znanstvenika i strategije zaostaju za klimatskim promjenama.

Najtoplija godina od kada su mjerenja

Štoviše, u još jednoj "najvrućoj godini od početka mjerenja" Zeleni plan Europske unije gotovo je pao, zbog rasta radikalne desnice diljem Europe i njihovog negiranja klimatskih promjena. Pad je spriječen tek udruživanjem snaga ljevice i "obične" desnice ovjekovječen glasanjem lijevog dijela europskog parlamenta za Pučanku "novu staru" predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen te proglašavanjem toga zelenim uspjehom.

Zeleni plan EU već predstavlja preskupi kompromis znanosti, politike i industrije, omeđen imperativom daljnjeg ekonomskog rasta pod cijenu ekološke štete. Požari podmetnuti s ciljem prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, odobravanje gradnje novih malih hidroelektrana koje su dokazano male učinkovitosti, a velike ekološke štete, tek su dva trenutno medijski aktivna primjera imperativa ekonomskog rasta nad očuvanjem okoliša.

Ta dva jednostavna, a velika primjera pokazuju nam kako postupamo prema resursima dok je tobože Zeleni plan trebao biti sveobuhvatna strategija implementacije klimatskih kriterija u sve aspekte zakonske društvene organizacije.

Redukcije vode, problemi sa strujom

Ništa bolje ne postupamo ni s javnim dobrima poput vodovodnih resursa u sušnoj godini. Za razliku od izvještavanja o požarima ili devastaciji Vrela Une, redukcije vode u manje razvijenim selima - u usporedbi s onima u kojima dominiraju kuće za iznajmljivanje, s bazenima - a pod egidom suše - ostaju medijski manje vidljive. To je ipak sistemski problem koji nije vruća vijest obradiva u jednom informativnom ciklusu. Problem kojim se ipak ne bavimo, dokle god ne dođe do redukcija vode u većim turističkim središtima.

Tu je onda i problem sa strujom koji se dobro povezuje s izgradnjom male hidroelektrane na Uni. U lipnju, dok se turistička sezona još zahuktavala, bilo je problema s dalekovodom u Crnoj Gori, zbog čega je skoro cijela Dalmacija ostala bez struje u prvom toplotnom udaru ljeta 2024. godine. To je potaknulo rasprave o pojačanim liječničkim intervencijama, ali ne i problematiziranje organizacije europskog tržišta strujom za potrebe maksimizacije profita, a ne maksimalne ekološke i društvene učinkovitosti. Takav nestanak struje također nije niti potaknuo veću raspravu o potrebi za solarizacijom - makar Dalmacije, ako ne već cijele Hrvatske. Iako je i to i moguće i potrebno.

Potreba za hidroelektranama

Ako uzmemo u obzir da je u Hrvatskoj, osim nuklearne, najekološkija struja dobivena iz hidroelektrana te da je najučinkovitiji oblik hidroelektrane reverzibilna, koja se ne koristi u omjeru u kojem je moguće, sve dok se zato ne pokaže potreba, poput nestanka struje u Dalmaciji, postavlja se pitanje, zašto Dalmacija kupuje struju iz Crne Gore koja čak ni nije članica EU, ako je može namiriti iz vlastite ekološke proizvodnje?

Odgovor je: europski paket zakona nekoć poznat kao "Zimski paket" ili "6 pack" kojim je "unificirano" europsko tržište električnom energijom. Dok se paket planirao i dok je tema bila medijski zanimljiva, brojni stručnjaci upozoravali su da su razlozi ovakvom, međunarodnom, oblikovanju tržišta strujom primarno ekonomski, ali ne strukovni, niti ekološki.

Trenutno usred ljeta, turističke sezone i čitanja beletristike na plaži, ne da nam se zapravo razmišljati o strukturnim temama pred čijom smo važnošću i kompleksnošću potpuno nemoćni, čak i kao društvo. No, dok mi guramo glavu u more, svi ovi problemi pretaču se u iduće godine, baš kao i temperature. S rastom temperatura padaju populacije živih organizama. S njima pada zdravlje okoliša. Bolestan okoliš polako se počinje prikazivati kao ljudski problem.

Prvo kao globalna pandemija zoonotskog koronavirusa, kao sve učestaliji valovi svinjske kuge koji stvaraju poteškoće u prehrambenoj industriji, a sada kao možda nove "pješčane mušice" koje mogu izazvati bolesti koje se mogu pretočiti u trajne autoimune te za pojedinca i zdravstvo jako skupe i velike probleme.

Klimatske promjene su oku vidljive, ne samo kao tropska temperatura Jadranskog mora, kao redukcije vode u selima, nestanci struje u gradovima, poremećena mesna i poljoprivredna industrija, već i kao sve veći i veći troškovi iznenadnih katastrofalnih "prirodnih" događaja kao što su poplave, suše, požari, pandemije, itd...

Natura 2000

Što nam onda znače polovične klimatske mjere kao što je kompletan sustav "zaštite" pokrivene programom Natura 2000? Isti program omogućava izgradnju neefikasne i privatne hidroelektrane na jednom od nekoliko netaknutih bisera koji su nam ostali - rijeci Uni čije vrelo natapa gotovo cijelu zapadnu granicu Bosne i Hercegovine s Hrvatskom.

Što nam znači i Zeleni plan koji se iz godine u godinu reducira u svojoj snazi i opsegu? Što nam onda znače i kompromisi lijevog dijela europskog parlamenta s Pučanima, ako ovaj novi savez umjerene strane političkog spektra neće iskoristiti za veće ispreplitanje klimatskih politika s industrijskima i za veće podvrgavanje privatnog kapitala klimatskim potrebama?

Jer kada čuvamo Vrelo Une od još jedne male hidroelektrane, čuvamo zapravo cijelo društvo i djecu sve tek rođene djece. Čuvamo planet. Prve linije klimatske borbe ovih dana vode se na Vrelu Une, stoga neka vas ne zavaravaju fotografije s prosvjeda protiv HE na Uni. Tih dvadesetak stalnih ljudi trenutno čuva interese svih nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oni čuvaju budućnost sve naše djece. Stoga zaslužuju poštovanje koje bismo dali dvadesetorici veterana koji brane jedno selo. Ovih dvadesetak ljudi brani živote i budućnosti milijuna ljudi.

Ako ne vjerujete, pogledajte posljednje vijesti s Neretve odakle nam nakon dekade neuspješne borbe protiv malih privatnih hidroelektrana trenutno stižu fotografije sve devastiranije delte. Jedina razlika između Une i Neretve u ovom kontekstu je to što  posljedice devastacije Vrela Une nećemo vidjeti u Hrvatskoj, već u Bosni i Hercegovini. A klimatske promjene, kao što su već pokazale, ne poznaju nacionalne granice.