Jedan ili četiri jezika?

Pitanje da li jezike koji se govore u državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije 1991. definirati kao jedan ili četiri stručne slavističke krugove dijeli već duže vrijeme. Pobornici formalne lingvistike koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji (abecednim redom BCHS-jezik), dok pobornici sociolingvistike inzistiraju na uporabi i simboličkoj vrijednosti jezika. Oni pak polaze od četiri jezika.

Pojam standardnog jezika

U raspravi oko BCHS-jezika ne bi se trebao koristiti neprecizni pojam "jezik", već termin "standardni jezik" za koji moraju biti ispunjeni vrlo konkretni kriteriji. Presjek sociopolitičkih i istovremeno jezičnih kriterija jasno nam pokazuje da obje strane u sporu "oko jednog ili četiri jezika" raspolažu opravdanim argumentima.

Jedan standardni jezik mora posjedovati normativna djela (rječnik, gramatiku) i raspolagati polivalentnim rječničkim blagom, dakle mora biti u stanju izraziti cjelokupno moderno znanje. Ovdje je važno napomenuti da su oba kriterija gradacijska, dakle mogu se nadograđivati. Pogled na internetsku enciklopediju Wikipediju pokazuje nam s kojom dinamikom se danas razvijaju mali i manjinski jezici poput lužičkosrpskog i bretonskog ili dijalekti bez pisma kao niskonjemački. Oni svoju polivalenciju izgrađuju korak po korak, a broj članaka na Wikipediji im raste za nekoliko stotina, ponekad i za nekoliko tisuća članaka godišnje. Za bosanski i crnogorski možemo konstatirati da danas raspolažu normativnim djelima koja nisu postojala prije 25 godina.

Uz ovo imamo i važan vanjezični kriterij za standardni jezik, takozvanu obvezatnost, dakle obvezujući karakter norme. Pravila standardnog jezika moraju biti kolektivno prihvaćena, a ova konstelacija nam je u suštini samo poznata iz moderne teritorijalne nacionalne države s obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Ovaj kriterij naposljetku vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i stručnjaci za jezičnu politiku, već političari i državnici.

Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često izvlače, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko stardardojezičnosti u suštini ne igra nikakvu ulogu.

Model "pluricentričnosti"

Germanistička lingvistika razvila je u 1980-tim godinama prošloga stoljeća model pluricentričnosti kako bi opisala situaciju u zemljama njemačkoga govornog područja (Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika, Austrija i Švicarska), koje - svaka za sebe - posjeduju vlastite nacionalne centre i instance koje definiraju jezične norme. Svatko tko je u nekom bečkom restoranu držao u rukama jelovnik poznaje ovakve male, uglavnom leksičke razlike.

Prenošenje ovoga modela na bivšu Jugoslaviju je u nekoliko aspekata problematično: s jedne strane su kulturne razlike u jugoslavenskoj pluricentrici još od srednjovjekovlja izraženije (rimsko-latinsko, nasuprot bizantsko-crkvenoslavenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije odnosno islamizaciji Bosne) od onih na njemačkome govornom području. Ovaj aspekt se od strane nacionalista tumači kao determinanta kulture (što seže do dihotomije "Europa nasuprot Balkanu"). Za našu argumentaciju je on, pak, sporedan.

Implicitna, ali nezaobilazna pretpostavka za pluricentričnost - dakle priznanje (ili barem prihvaćanje) zajedničkoga jezika u pojedinim nacionalnim centrima - u jugoslavenskom slučaju ne postoji. Stoga je germanistički sociolingvist Ulrich Ammon kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svijetu svoj model razvio dalje te u posljednje vrijeme govori o specijalnom slučaju koji naziva divided languages ("podijeljeni jezici").

O srpskohrvatskoj pluricentrici možemo govoriti samo u periodu od 1850. do 1967. godine. 1850. godina je vremenski početak srpsko-hrvatske jezičke konvergencije, daleko prije nego je jugoslavenstvo postalo relevantan politički projekt. Jezično srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju hrvatskoga jezika 1967. koja se mora gledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezična situacija dugotrajni je rezultat renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovice 1960-tih godina koja se svodila na logiku "jedna republika - jedna nacija - jedan jezik".

Pluricentrizam kao propast Jugoslavije?

Srpskohrvatski jezik je kao i jugoslavenstvo svoju legitimaciju izgubio u 1980-tim godinama. Srpskohrvatski, odnosno, jezično pitanje od 1960-tih do 1980-tih godina bilo je enormno ispolitizirano, ali u svakome slučaju nije bilo odlučujući čimbenik za raspad Jugoslavije. Ovdje se nadovezuje i drugo protučinjenično pitanje: bi li aktivnija jezična i kulturna politika u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji (od 1918. do 1941. i od 1944. do 1991.), npr. stvaranjem radikalnog planskog jezika ("jugoslavenskog esperanta") koji bi u sebi sadržavao sve kompromise i prevladao dualnost ćiriličnog i latiničnog pisma - bila mogla spasiti jugoslavensku ideju? Zar i u današnjoj egzistencijalnoj krizi Europske unije ne vidimo istu pojavu: nedostatak zajedničkih kulturnih i jezičkih supranacionalnih simbola čije bi rutinsko korištenje moglo izgraditi lojalnost prema EU?

Ocjena Deklaracije o zajedničkome jeziku

Onaj tko se automobilom vozi kroz države bivše Jugoslavije, poznaje širokorasprostranjeni vandalizam kojim se upravo u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu sprejevima uništavaju putne oznake na dva pisma ili dva jezika kako bi se ograničile na jednu etnonacionalnu formu. Hoće li Deklaracijom o zajedničkome jeziku ovaj vandalizam dobiti blagoslov? Hoće li ova deklaracija dovesti do rješavanja prijepora oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i smirivanju problema s manjinama? Može li se raširena segregacija etničkih skupina u Bosni i Hercegovini zaustaviti ako se zanemari kulturna različitost umjesto da se ona respektira?

Problem Deklaracije o zajedničkom jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslavenskog nacionalizma i intelektualci cijenjeni u međunarodnim krugovima je u konačnici njezina velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet "Slovo o srpskom jeziku" iz 1998. zastupa poziciju koje se mogla čuti i u 19. stoljeću, naime, da je pluricentričnost koju opisujemo kao jugoslavensku, odnosno kao BCHS, u suštini čisto srpska. Primjena pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača tako poziciju onih koji lingvističkim kriterijima delegitimiraju ili čak poriču postojanje susjednih nacija.

Čak i ako inicijativa oko ove deklaracije dolazi od najvrsnijih intelektualaca civilnog društva u bivšoj Jugoslaviji, smatram je kao inozemni slavist malo izglednom s obzirom na to da će prije svega izazvati nacionalističke protureakcije a ne nudi konkretne prijedloge rješenja. Zapadna slavistika je u zadnjih 25 godina olako prihvaćala kliše o nepopravljivim jezičnim nacionalistima na Balkanu umjesto da prihvati racionalnost i nužnu emancipacijsku snagu jezične politike. Prebrzo i prelako se pritom zaboravlja da se rasprave o kulturnoj i jezičnoj sličnosti u stabilnim i dobrostojećim zapadnoeuropskim državama vode na drugačiji način nego u posttraumatskim društvima kakvo je npr. Bosna i Hercegovina.

Primjer Republike Makedonije pokazuje da je stvaranje nacije (nation building), koje je od 1944. nametnuto s vrha i snažno ukotvljeno u jeziku, dovelo do toga da Makedonija - za razliku od razdoblja između dva svjetska rata - danas nije više dio srbijanske "mentalne karte" (mental map). To, dakle, pokazuje kako dosljedna jezična politika u vanjskopolitičkom smislu može djelovati stabilizirajuće.

Kako se strana slavistika odnosi prema BCHS?

Za južnoslavističke katedre u inozemstvu preporučuje se striktno deskriptivna pozicija: stoga mi na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju "BCHS jezici". Onako kako se jezična praksa u anglistici i amerikanistici odvija striktno odvojeno, simultana nastava na BCHS jezicima didaktički nije baš preporučljiva. No unatoč tome, naš cilj je studentima ponuditi široko obrazovanje i upoznati ih sa specifičnostima sva četiri BCHS jezika kako bi djelovali i kao kulturni posrednici (cultural broker).

Prof. dr. Christian Voß je pročelnik Katedre za južnu slavistiku na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu.