Jasno da je to satira, nego što?

Najprije da kažem da i ja smatram da "Pjesma sramoćenja" (njemački zakonski pojam Schmähgedicht, op. ur.), koju je izrecitirao Jan Böhmermann u emisiji ZDF-a Neo Magazin Royale, udara ispod pojasa, prelazi sve granice i da je neukusna. U to nema sumnje. Pa ipak je jasno da je to satira. A što drugo?

Pjesma nije objavljena u nekom književnom magazinu, već u satiričnoj emisiji. Tu se može i mora očekivati zaoštravanje, pretjerivanje i prelazak granica. Od toga satira živi, ona je više od običnog vica. Satira je umjetnički izraz koji ironijom, pretjerivanjem i ismijavanjem kritizira pojedince ili stanja u namjeri da polarizira. Pri tome je dozvoljeno da nekome smijeh i prisjedne. Iako je mene osobno emisija ZDF-a zaista natjerala na smijeh. Ne "Pjesma sramoćenja", koju - kao što rekoh - smatram neukusnom. Nego kompletan skeč, koji nije samo vješto i rafinirano osmišljen i originalno izveden, već je otvorio i važnu raspravu u društvu.

"Ovo što sada dolazi je zabranjeno"

Već uvod u temu je bio lukav. Jan Böhmermann odrecitirao je pjesmu uz upozorenje: "Ono što sada slijedi je zabranjeno, to se ne smije činiti. Takvo sramoćenje može biti kažnjeno, a sadržaj može biti uklonjen iz programa..." Što se i dogodilo: ZDF je izbrisao dijelove emisije iz mediateke. Bila je to isplanirana provokacija i jasna namjera kreatora emisije. Bilo je to "sračunato kršenje zakona", kaže za DW kelnski odvjetnik specijaliziran za medije Markus Kompa. A ja smatram da je to bio genijalan satirično-medijski potez.

Jer "pjesmi sramoćenja" prethodilo je nešto drugo. Ona se nadovezuje na ranije objavljenu pjesmu u NDR-ovoj satiričnoj emisiji "extra3" koja kritizira ekscesivnu cenzuru i gušenje slobode mišljenja u Turskoj. Iako je to bila satira kakva je u Njemačkoj nedvojbeno dozvoljena, turski predsjednik Erdogan je zbog toga pozvao na razgovor njemačkog veleposlanika u Turskoj i tražio da se taj video izbriše. Tek nakon tjedan dana se njemačka vlada javno očitovala u vezi s time otvoreno braneći slobodu mišljenja i medija u Njemačkoj.

Što u Njemačkoj satira smije, a što ne smije?

Böhmermannov skeč je rafinirano i zagonetno nastavio tu priču recitirajući pretjeranu i krajnje apsurdnu "pjesmu sramoćenja", iz koje čak ni najveći Erdoganovi kritičari ne bi ništa u njoj izrečeno uzeli zdravo za gotovo. Usprkos neosporno uvredljivim formulacijama cilj pjesme nije vrijeđanje s klevetničkom namjerom, što bi po zakonu bilo kažnjivo vrijeđanje. U pjesmi se samo satirično kritizira diktatorsko ponašanje turskog predsjednika prema slobodi mišljenja i medija, kao i njegov pokušaj da tu slobodu torpedira i u Njemačkoj - kao u slučaju emisije "extra3".

Upravo to od Böhmermannovog skeča pravi najčistiju satiru. To nije samo lekcija o granicama satire (mogla bi zaista poslužiti kao primjer za studente novinarstva ili prava), već pokazuje i koliko moćna može biti satira kad pogađa bolne točke društva i politike. Moći izdržati ovakvu satiru to je karakteristika demokratskog društva.