Izložba - Vedran Perkov: Eppur si muove

Prva samostalna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti nagrađivanog splitskog multimedijalnog umjetnika Vedrana Perkova, pod nazivom Eppur si muove, otvara se 10. srpnja 2020. u 19 sati u MSU galeriji.

Radi se o prostornoj instalaciji, site-specific radu velikog formata koji je osmišljen i izveden za izlagački prostor Muzeja suvremene umjetnosti.

Interaktivna ambijentalna instalacija polazi od navodne izjave Galilea Galilea koju je šaptom izgovorio nakon što se, da bi spasio živu glavu, javno pred inkvizicijom odrekao svojih uvjerenja. Uzimajući u obzir nekoliko mogućnosti poimanja izreke, a polazeći od toga je li to Galileo uopće izgovorio, te zašto to u stvarnosti najvjerojatnije nije moglo biti izgovoreno, a ipak je zaživjelo kao da je izgovoreno, prepuštamo se da u interakciji s radom shvatimo ponešto o sebi i drugima i o mjestu gdje živimo.

Vedran Perkov prisutan je na likovnoj sceni već gotovo četvrt stoljeća. Radovi nastali većinom u „sam svoj majstor" maniri, lako se mogu svesti pod sintagmu istraživanja unutar postkonceptualnih praksi jer se gotovo svi vežu uz komunikaciju i govor, pisano i izgovoreno. U duhu kratice DIY, analizira misaone, napose jezične te oblikovne zamisli vezane uz kontekst i značenja koja rad ima. U skladu s tim osvrće se na funkcioniranje umjetnosti u svijetu kulture, tržišta i (iz)mijena ideologija. Tako u instalacijama, koje su u većini slučajeva i site-specific radovi nastali pod neposrednim impulsom svakodnevice, uspostavlja relaciju između definicije svog rada i kulture koja nas okružuje. Samo naizgled i „na prvu" može se učiniti da su radovi, kako sam kaže, nastali u duhu njemu drage estetike „nedovršenosti, sklepanosti i improvizacije", te da sugeriraju poznate i moguće poznate predmete i (lokalne) prostore; ali potrebna je doza opreza da ga ipak ne shvatimo doslovno, jer stvari se ponekad mogu činiti da su ono što nisu.

Koliko se god sve činilo dosta crnim, Perkov ustrajući na humoru i finoj ironiji, nerijetko i s dozom autoironije, progovara o dugogodišnjem življenju u sumornoj stvarnosti. Suptilno komentira dnevne događaje i neke dugovječnije pojave uz diskretne korektivne mogućnosti društvene i političke zbilje. Možda ipak polako prerasta svoju raniju ekstrovertiranost superheroja, te tiše nastavlja, više za sebe, koliko god ponekad glasan bio, gunđati o sve većoj ispraznosti koja se širi društvom u kojem živimo.