Izbor arbitara smanjio tenzije u Piranskom zaljevu

Gotovo puna dva desetljeća ustrajnog sporenja Hrvatske i Slovenije oko razgraničenja u akvatoriju Piranskog zaljeva, minulo je u doslovno jednom trenu kada je sredinom siječnja konačno postignut dogovor o izboru arbitara pri Međunarodnom sudu UN-a, koji bi kroz izvjesno vrijeme trebali donijeti neopozivu odluku o tom pitanju. I više praktički nitko u te dvije zemlje ne raspreda zakučaste finese međunarodnog prava mora, neformalne povijesne referencije niti osnove načela pravde, kao što je dotad bilo uobičajeno na bezmalo dnevnoj bazi.

Odsad je sve u rukama Gilberta Guillaumea iz Francuske, predsjednika novoformiranog arbitražnog suda, te kolega mu Alana Vaughana Lowea iz Velike Britanije i Bruna Simmaa iz Njemačke, kao i Jerneja Sekoleca iz Slovenije i Budislava Vukasa iz Hrvatske. Peteročlani sud počet će radom na proljeće, a vjeruje se da neće završiti prije isteka sljedeće, 2013. godine.

Doima se kako je sama činjenica da je put do krajnjeg rješenja sada personaliziran, međutim, donijela stanovitu opuštenost slovenskoj i hrvatskoj javnosti, barem što se tiče Piranskog zaljeva.

Duga povijest svađe

Iscrpljujuća međudržavna svađa začeta je ranih devedesetih godina 20. stoljeća, kada Slovenija u Memorandumu o Piranskom zaljevu pretendira na veći dio toga graničnog područja. Morska crta razdvajanja federalnih republika nekadašnje SFR Jugoslavije, iz koje su nastale nove države, nikad nije bila ustanovljena. U narednim godinama Slovenija se jednostrano pozivala na pravo da zapaše onoliko Piranskog zaljeva koliko je dostatno da joj se, uz aktualnih pedesetak kilometara obale, otvori izlaz do međunarodnih voda.

Hrvatska je na takve poticaje reagirala s naglašenom dozom političke nervoze, pa se Piranski zaljev etablirao kao svojevrsno žarište za odmjeravanje nacionalističkog naboja s obje strane. Napetost je donekle jenjala tek u jednom momentu prije desetak godina, u doba premijera Ivice Račana u Hrvatskoj i Janeza Drnovšeka u Sloveniji, kada je hrvatska strana načelno popustila i kada se činilo da bi interes susjeda mogao biti zadovoljen ustupanjem koridora do otvorenog mora.

Ali, unutarnjopolitičke relacije u obje zemlje ubrzo su se promijenile, te se sve vratilo na startnu točku.

Novo euroiskustvo

 Današnji je odnos plod obostrano zrelijeg tretmana piransko-zaljevske problematike, i to po više administracija. Slovenija je dugo bila manje sklona instrumentu arbitraže, služeći se i blokadom procesa hrvatskog približavanja Europskoj uniji, do pozitivno zaključenog referenduma o arbitraži prije godinu i pol, a čime je označen početak raspleta. "Arbitraža, taj dogovorno prihvaćeni način rješavanja spora, važna je kao svjedočanstvo želje da se mirnim putem dođe do konačnog odgovora", rekao je za Deutsche Welle ugledni zagrebački politolog Damir Grubiša, dodajući kako je i takvo novo iskustvo dragocjeno Hrvatskoj koja se integrira u kontinentalnu zajednicu - EU.

"Pritom posežemo za jednim od pet legitimnih načina rješavanja spora, navedenih u Povelji UN-a. A upravo je arbitražu za te potrebe, u svoje davno vrijeme, predlagao Europljanima i veliki Erazmo Roterdamski", napominje Grubiša.

Naš sugovornik naveo je kako u prostoru EU-a postoji 27 sličnih međudržavnih sporova - slučajno baš koliko je trenutačno i punopravnih članica - između npr. Italije i Vatikana oko kopnene granice, Njemačke i Austrije na Bodenskom jezeru itd. No, svi su stavljeni ad acta, preporukom zajednice, onako kako su granice unutar EU-a izgubile na značaju.

Proces važniji od ishoda

Prognozu o ishodu arbitraže, međutim, nije želio iznijeti ni Damir Grubiša niti još nekolicina javnih ličnosti koje smo kontaktirali u Hrvatskoj, odreda pravnika. Sudeći po tim reakcijama, sadržaj arbitraže je manje važan od zabilježenog postignuća njezine pravne forme; uistinu, radi se o relativno minornom djeliću hrvatskog akvatorija, premda s velikom "dodanom vrijednošću" u političkom smislu. A na mogućnosti epiloga navode tek pojedini oslonci kojima su se utjecale dvije strane u dosadašnjem ogledu.

Hrvatska je tako inzistirala na međunarodnom pravu, što joj uslijed geografskih datosti ostavlja više izgleda negoli susjedu, dok se Slovenija okrenula nekim historijskim uporištima, kao i principu pravednosti iznad pukog prava.

Nezanemariva simbolika

U praksi koju možemo zamisliti, pak, ne bi stečeni koridor donio Sloveniji bitno veća prava na moru negoli njima raspolaže sada, bilo to u ribarstvu ili slobodnoj plovidbi. Isto je svojedobno podcrtala i Mladina, najpoznatiji slovenski tjednik, citirajući jednu staru izjavu Janeza Drnovšeka, koji je od svih aspekata pretpostavljene koristi naglasio onaj simbolički, psihološki, i tek na tom tragu politički.

Naposljetku, sva je prilika da niti priča o eksploataciji nafte i plina iz podmorja uz sjevernu Istru, nema realne osnove, i da se radi, ustvari, kad pažljivije odvagnemo sve tvrdnje, o senzacionalističkom podmetanju dijela hrvatskog tiska. Ne treba pritom doduše zanemariti činjenicu, da su literarni motivi na ovu temu, donedavno imali uvjerljivo najbolju prođu.