Huanito Luksetić - I ja imam pravo na život, 1. dio

1. O meni i prvom simptomu

Ime mi je Huanito Luksetić, imam 37 godina, rođen sam 15. siječnja 1978. godine u Rijeci. 
Sretno djetinjstvo sam proveo u Rijeci i Bregima. Završio sam Osnovnu školu „Rikard 
Katalinić Jeretov" 1992. godine u Opatiji, nakon toga upisujem se u Pomorsku školu Bakar, 
nautički smjer, kako bih usvojio znanje i oplovio svijet sa namjerom da vidim kako ljudi žive 
i rade te da i ja budem društveno koristan u punom potencijalu.

Pohađajući srednju školu pojavila se mogućnost da uz financijsku pomoć roditelja nastavim 
školovanje u SAD-u, Kaliforniji, 1994. godine. Boravio sam kod peteročlane američke 
obitelji u vojnoj bazi Fort Ord. Upisao sam treći razred „Seaside High School" i u jednoj 
godinu završio dva razreda.

Već prvi dan u Kaliforniji prilikom prenošenja mojih putnih torbi iz auta do sobe pojavili su 
mi se prvi znakovi - simptomi multiple skleroze u obliku gubitka osjeta u stopalima. Ni sam 
ne znam opisat osjećaje koji su me preplavili, u prvom trenutku radost, a trenutak kasnije 
tuga. Tada još nisam bio svjestan koliko će me sam život u budućnosti bičevati.

U rujnu 1994. godine zbog pohađanja srednje škole obavio sam u Montereyu liječnički 
pregled gdje se ustanovilo da su svi nalazi uredni te da smijem pristupiti pohađanju škole. 
Kroz dva do tri tjedna osjet u stopalima mi se povratio. Ne sluteći što mi se događa sa 
zdravljem zadovoljno sam nastavio usvajati znanje i iskustvo koje sam svim srcem upijao.

Marljivo učeći u srednjoj školi bavio sam se i raznim sportovima unutar i van škole 
(nogomet, atletika, tenis, košarka, plivanje, vozio biciklu, itd.) ali i pomagao u i oko kuće 
gdje sam stanovao.

1995. godine upisujem se na lokalni fakultet Monterey Peninsula College u Monterey-u. Za 
vrijeme tog razdoblja zdravstveno sam bio, ili bar tako mislio, u punoj formi. Roditelji su me odgajali na način da se čuvam droge i alkohola. To me tada nije ni najmanje interesiralo, što je slučaj i danas, kao ni cigarete koje nisam mogao smisliti u svojoj prisutnosti, a kamoli marihuanu odnosno kanabis za koji sam bio odgajan i učen da uništava mozak.

Nakon rata koji je ostavio rane i na moje roditelje nisu mi bili više u mogućnosti financijski 
pomagati kako bih nastavio školovanje. S obzirom na okolnosti odlučio sam si pronaći posao i zdušno raditi upijajući iskustvo svakog trenutka. U tom razdoblju do kraja 1996. godine iako je bilo i vrlo stresnih situacija nisam odustajao i zdravstveno sam se osjećao u najboljem redu ...