Hrvatsko turističko čudo ili ekonomski promašaj?

Na izmaku turističke sezone u Hrvatskoj mediji posljednjih dana prenose trijumfalnu ocjenu da se prihod u sektoru bliži brojci od rekordnih osam milijardi eura. No posrijedi je nestrukturirani podatak koji povrh sasvim apstraktne činjenice ne otkriva mnogo.

„Nije to nikakva novost, samo treba ispravno tumačiti generalizirane iznose", rekao nam je Ljubo Jurčić, nekadašnji ministar gospodarstva RH, „pa tako znamo npr. da turizam u BDP-u Hrvatske sudjeluje sa 17-18 postotaka, dok mu je u svijetu udio oko dva ili tri. Što to znači? Pa, netko bi rekao da nam je turizam jako razvijen, no radi se o tome da je hrvatska privreda općenito veoma nerazvijena, tj. uništena, i to vam je ustvari to čudo."

Jurčić smatra da turizam ne smije biti strateška grana ako se ekonomija može razvijati po drugim osnovama, nego dodatna djelatnost u slučaju da zemlja ima uvjete za nju. No po njegovu mišljenju „turizam se Hrvatskoj događa, a vlada je samo evidentičar djelatnosti". Svijet izvozi dohodovnije usluge, što se vidi po statističkoj informaciji da turizam u izvozu usluga sudjeluje u svijetu - govorimo li o prosjeku mjerodavnih primjera - s oko 30 posto, dok je u Hrvatskoj to između 60 i 70. Također, hrvatske stope rasta turističkih dolazaka samo prate one u Europi, pa se ove godine bilježi rast od četiri do pet posto, a isti trend postoji već oko pet godina. Posrijedi je dakle uglavnom prelijevanje efekta.

Preuzak turistički proizvod

„Zemlje u još većoj krizi poput Grčke i Portugala ostvaruju po 15 posto rasta, no to ih ne spašava. Naš turizam je ipak nerazvijen, sezona je prekratka, turistički proizvod uzak, sve se bazira na moru i suncu", nastavlja Jurčić, dodajući kako Hrvatska u novije doba bilježi - u prvom redu pasivno - novi ili obnovljeni trend mladenačkog turizma s obilascima gradova. A turistički proizvod bi trebalo razgranati i uključiti u nj dodatne perspektive i industrijske grane kao što je recimo poljoprivreda i domaći prehrambeni artikl. Zatim bi trebalo profilirati druge vidove ponude, razviti zdravstveni turizam, obrazovni, estradni, sportski. Ili kako sugerira Ljubo Jurčić, „u Gospiću otvoriti Centar 'Nikola Tesla', a u Kumrovcu Centar za istraživanje socijalizma".

Na sličan način u razvojnom pogledu razmišlja i ekonomski analitičar Guste Santini: „Naslijedili smo turizam starih, jugoslavenskih kompozicija, i nismo ga nadogradili, izuzev pojedinih poduhvata stranih investitora u trci za profitom. Ali svejedno političari i mediji forsiraju hvalospjeve kao da od turizma zarađujemo uslijed neke svoje ekonomske pameti". Santini primjećuje da bi pametnije bilo isticati dosege kao što je bila jedna nedavna operacija u Rijeci, s inovacijom - 3D printanim kralješkom. Zatim bi se lakše pojmilo kako turizam zapravo treba „naslanjati" na druge djelatnosti i razvijati ga uz npr. zdravstvo i obrazovanje.

„Mi ne razmišljamo o transferiranju te industrije, ne razvijamo na turističkim osnovama druge načine življenja", dodaje naš sugovornik, „već se vodimo po komparativnim zatečenim prednostima, po inerciji, i još stavljamo 'sva jaja u istu košaru'. A uz to primjećujem da nema studija o turizmu koje bi objasnile i sam taj rekordni prihod." Njega stoga nemalo čudi saznanje da se toliko priča o turizmu i samo njega forsira, a hrvatska znanstvena pamet se ne bavi njime. Kako je moguće da turizam čini 17 posto BDP-a, a on nije u žiži ekonomske znanosti? „Možda takvo neobaziranje nije slučajno, nego se hotimice izbjegavaju ozbiljne multidisciplinarne analize", pretpostavlja Guste Santini.

Realni prihod je daleko manji

Po njegovim riječima, druge industrije su diskreditirane u korist turizma koji ima povlaštenu stopu PDV-a kao neku vrst kredita. To je među ostalim ono na što treba posebno obratiti pažnju. „Vijest o rekordnom prihodu uzima se zdravo za gotovo, dok ja mislim da je on bitno manji. Taj prihod sastoji se od koječega, a nitko ga nije vidio. Ako stranac u nas kupi nekretninu, i to tretiramo kao prihod od turizma. Na koncu smo osuđeni na prividni spas od te industrije, no drugom rukom nas ona gura u ekonomsku provaliju", zaključuje Santini. Kako zatim može izgledati totalni pad, ilustrira pak njegova pretpostavka o tome što bi se Hrvatskoj desilo u slučaju samo jednog terorističkog napada u vrijeme sezone.

Na indikativno netransparentnu strukturu prihoda jednako gleda Ljubo Jurčić: „To je usporedna mjera i ne može se uzeti jednoznačno. Evo primjera - na popijeni viski je dodana vrijednost razmjerno velika, no taj viski nije naš proizvod. Štoviše, niti sav prihod od prodanog mesa, benzina i telefonskih impulsa nije niti približno hrvatski, nego je ogromnim dijelom uvozna vrijednost". Jurčić bi zato radije vjerovao da Hrvatska može izravnije računati s tek možda pola od iskazane zarade. Ostatak treba promatrati kao dodanu vrijednost koja se drukčije valorizira, ali turizam se mistificira jer je ostatak hrvatske ekonomije zakržljao pa se na sektor u kojem ipak ima novca gleda kao na čudo.

No primjećuje se mimo svega drugog i kako je hrvatski turizam umnogom obilježen stilom „zgrabi novac i bježi". Kome adresirati prigovor na to - malim poduzetnicima koji iznajmljuju po dva apartmana u obiteljskoj kući ili čak prekarnom radništvu koje mukotrpno sezonski migrira po čitavoj Hrvatskoj da bi preživjelo ostatak godine, ili nekom i nečemu trećem? „Iza podataka o rekordnom broju noćenja i novom rastu turističkih prihoda krije se izrazito surova stvarnost ekonomskog stanja i društvene svakodnevice", tumači za Deutsche Welle ekonomist Domagoj Mihaljević iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

„Brutalno izrabljivanje zaposlenih"

On smatra da se vladajuće lokalne i državne političke opcije reklamiraju navodno uspješnim turističkim pokazateljima, dok se ispod toga krije očajničko preživljavanje čitavog jednog društva u uvjetima duboke ekonomske depresije. „U turizam se svrstavaju razne djelatnosti: trgovina na veliko i malo, usluge smještaja, pripremanja i posluživanja hrane, zabava, umjetnost i rekreacija, što ljeti predstavlja financijsku slamku za koju se mnogi drže", riječi su Mihaljevića, „ali je konkurencija zbog recesije brutalna, a radno je iscrpljivanje zaposlenih često nepodnošljivo". Omasovljeno sezonsko radništvo iz npr. Slavonije na Jadranu nerijetko tako radi po dvije smjene zaredom - i to dva puna mjeseca.

S druge strane, model opstaje budući da je sezona prilika da država uveća porezni prihod i osigura funkcioniranje javnih i državnih službi, a poznato je da zbog gubitka industrijske osnove u drugim granama nema alternative. Ekonomist iz BRID-a napominje da se uslijed toga disproporcionalno povećava porezni pritisak na ugostitelje općenito, dok se država s isključivim fiskalnim interesom ne obazire na činjenicu da krajnji efekt određuje opisane uvjete rada: „Iza fasade uspješne turističke sezone ipak se ne nalaze nasmiješeni domaćini i nezaboravni spektakli već intenzivna utrka prema dnu, nemilosrdno izrabljivanje i sve veća stihija neplaniranog društvenog razvoja".