Ferdinand Pađen, portretist grada

Ferdinad Pađen, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar, a u posljednje vrijeme i skulptor, istaknuti je stvaralac, samostalni izlagač na brojnim samostalnim izložbama, autor impozantnog opusa, u uljima i pastelima.

Dio svojega opusa koji je nastajao kontinuirano, u različitim tehnikama i raznovrsnim formatima, posvetio je portretiranju gradova, ponajviše Zagreba i Dubrovnika, ponešto i naše mediteranske obale, tražeći a onda se i suočavajući s mnogim poznatim motivima, vrlo karakterističnim i nadasve prepoznatljivim sačuvanim arhitektonskim elementima koji su svim povijesnim nedaćama usprkos izronili iz tamnina prošlosti i uronili u sadašnjost, u neke nove dane, u neko novo doba u kojima njihova ljepota i sklad još više dolaze do izražaja.

Pađen osobito voli zagrebački gornji ali i prsten donjega grada, koji se prostire odmah ispod, uz prostor u kojem slikar pronalazi mnoštvo neotkrivenih i iznimno zanimljivih kutaka ali i doživljavanje znanih veduta s drugačijim rakursom promatranja ibilježenja skiciranjem i slikanjem.

Na Pađenovim uljima odmjerenog kolorizma, sve odiše dostojanstvom, uljuđenošću, izrazitom finoćom, tiho je i otmjeno, ljudske figure promiču ili su za trenutak zastale, to su scene sklada, saživljenost cjelokupnog volumena, ljudi i arhitekture.

Često se može osjetiti kako slikarev kist naginje prema nefigurativnom, oblikujući i ugrađujući pojedine obojene plohe, dominantne linije u svoju, vlastitu sliku grada.

Ipak, temeljni dojam na uljima jest snažna prisutnost potpune , apsolutne tišine, ponegdje se stječe dojam kako svjedočimo trenutku u kome je sve zamrlo.

Ta tišina ,tišina, koju gotovo možemo opipati, vidjeti daje poseban, nesvakodnevni karakter Pađenovim slikama, na kojima su njegovi motivi u cjelosti uronjeni u muk, u cjelovito nepostojanje zvuka ili barem, sve miruje, sve zastaje, za trenutak, dok se klepsidra iznova ne preokrene.

I kada slika Dubrovnik, Pađen je vrlo oprezan, kako ne bi, stjecajem okolnosti, iznova koristio zabilježeni kut gledanja i načinio sliku koja može djelomično sličiti nekoj drugoj. Njegov je Dubrovnik scena na kojoj se odvijaju sudbonosne, često nesklone radnje, uz riječi koje dugo zveče provlačeći se kroz uske kamene ulice, previjajući se preko krovova i zvonika, dugo odjekujući u sjećanju.

I u prirodi, Pađen kontrolira svoj potez, njegove su padine, strme i opasne, ali šutljive i mirne, vjetar se ne čuje, a i od mora, ni glasa.

Pađenov slikarski opus vrlo je precizno izveden u klasičnoj izvedbi, uspješno i originalno.

Doista riječ je o samosvojnom i vrlo osobenom opusu, koji je ipak priznajmo, pomalo čeznutljiv i dirljiv, bogat emocijama uz jednu misao, sve je nepovratno prolazno, stoga slikar i bilježi svoje impresije i za sebe i za sadašnju ali i buduću generaciju.

Pađena su u dugom nizu godina uspješnog slikanja i izlaganja privlačili atraktivni motivi koji su se isticali najprije svojom osobnošću, jedinstvenošću, motivi koji autoru pružaju mogućnost umjetničkog odgovora, izvornog i jasnog.

Slikarski opus Ferdinada Pađena slojevit je, višeznačan, bogat u svojim brojnim izvedbama i kolorističkim ekspresijama i svakako zaslužuje izbiljan galerijski tretman koji bi omogućio, kreirao izložbu s pozornim odabirom najboljega.