Evolucijski paradoks: Besmrtni će ljudi značiti i kraj naše vrste

Starenje i smrt obično su nešto na što ljudi, unatoč tomu što se većina bez problema miri s tim neminovnim činjenicama, uglavnom ne gledaju previše optimistično, niti im se pretjerano vesele.

Paradoksalno, starenje i smrt s druge su strane vrlo pozitivne stvari za čovječanstvo u cjelini, tvrde znanstvenici.

Koristeći se naprednim računalnim simulacijama, evolucijski biolog Andre Martins sa Sveučilišta u Sao Paolu dokazao je kako je smrt itekako poželjna karakteristika za opstanak i boljitak cijelog društva.

U svojoj je simulaciji dr. Martins suprotstavio dvije populacije ljudi, od kojih je jedna smrtna, a druga besmrtna. Pokazalo se kako je, s godinama, upravo ona smrtna populacija potpuno nadvladala onu besmrtnu.

„Unatoč tomu što bi logika na prvu nalagala obrnuto, vrsta koja stari i umire genetski se neprestano poboljšavaju i evoluira, prilagođavajući se novim uvjetima. S druge strane, besmrtna vrsta zapravo je slijepa ulica evolucija", tvrdi Martins.

Ove zanimljive rezultate svakako valja imati na umu ukoliko ljudi jednog dana doista postanu besmrtni, kako to predviđaju mnogi futurolozi. Upravo bi narod besmrtnih ljudi mogao na kraju postati istrebljen od strane smrtnog naroda.

Naravno, računalna simulacija ne može potpuno zamijeniti kompleksnost događaja u stvarnom svijetu, ali njezini su rezultati svakako zanimljivi i postavljaju mnoga pitanja, posebice ako uzmemo u obzir da je smrtna populacija do potpune dominacije dolazila još brže u slučajevima gdje je Martins dodavao različite „događaje" i varijable, poput velikih katastrofa ili mutacija.

„U ovome možda leži odgovor na paradoks našeg starenja. Isto tako, pokazuje i kako još uvijek ne razumijemo sve posljedice koje bi produljenje života i „igranje Boga" moglo ostaviti na našu vrstu", zaključuje profesor.