EU proračun - daj dobrima uzmi lošima?

Na vrhuncu masovnih protesta u Grčkoj zbog mjera štednje pitao sam jednu mladu Grkinju zašto je toliko ljutita. Bilo je to 2011. godine. Ostat će bez mirovine, rekla je. Mislio sam da sam pogrešno čuo jer dama je bila tek u svojim tridesetim.

Ali da, dobivala je „mirovinu za siročad" od preko tisuću eura mjesečno jer nije imala ni oca niti je bila udata niti je imala posao. Nije namjeravala ni da se službeno vjenča sa svojim partnerom jer bi ostala bez te mirovine. Od mene je očekivala suosjećanje i solidarnost, a od Europske unije oprost grčkih dugova bez uvođenja mjera štednje.

Dolazim iz Mađarske i teško mi razumjeti zašto neumjereno kukaju oni koji imaju toliko mnogo. Ili kako jedna država, koja nema novca, tako velikodušno daje. Kod nas - ne samo u Mađarskoj, nego uopće u zemljama istočne Europe - zarade su bile po 500 eura u prosjeku ako naporno radiš pa opet države nisu bile sasvim prezadužene.

Tadašnji premijer Slovačke rekao je u jednoj briselskoj diskusiji o brojnim paketima pomoći Grčkoj da ne može objasniti svojim građanima zašto bi oni trebali plaćati Grcima premda od ovih manje zarađuju i imaju manje prava na socijalna primanja.

Novac za europske vrijednosti

Nešto slično sada želi Europska komisija, naime da zemljama poput Mađarske, Slovačke ili Poljske - koje su relativno siromašne, ali domaćinske u vođenju budžeta - oduzme novac kako bi ga dala bogatijim, ali manje odgovornim zemljama poput Grčke, Italije ili Španjolske. To je pervertiranje osnovne europske ideje: ekonomska moć jača vrijednosti u društvu. Sada se izgleda stvar okreće naglavačke: prvo vrijednosti, onda novac.

Umjesto da se, kao do sada, podržavaju zemlje s najnižim bruto društvenim proizvodom, sredstva bi se ubuduće uplaćivala prema kriteriju „standarda vladavine prava" i „solidarnosti" tijekom izbjegličke krize.

Guy Verhofstadt, šef Liberala u Europskom parlamentu, na Twitteru je bio izvan sebe:  nema novca bez europskih vrijednosti! I više je puta imenom prozvao mađarskog premijera Orbana kao metu reformskih planova EU-a. U jednom radijskom intervjuu Orban je uzvratio u stilu: vidjet ćemo. „Bez mađarskog pristanka ionako neće biti donijet EU proračun", rekao je on.

Pritisak na uspješne

Poljska, Mađarska i druge zemlje bivšeg Istočnog bloka su od pristupa EU-u mnogo učinile kako bi nadoknadile zaostatke. Dijelom i zahvaljujući fondovima EU-a, ali prije svega jer, kao Njemačka, odgovorno troše - barem je to slučaj kad su u pitanju aktualne vlade.

U Mađarskoj je državni dug od 2010. sa 82 posto pao na 70 posto BDP-a. Taj BDP je 2004. iznosio tek polovinu europskog prosjeka, danas je 70 posto. Slovačka i Češka još su bliže europskom prosjeku. Od 2012. gospodarstva u središnjoj i istočnoj Evropi rastu dinamičnije od ostatka EU-a. Jednog dana će ove zemlje biti neto platiše EU, a ne prosjaci.

Utoliko će kohezivni fondovi EU-a srednjoročno ionako izgubiti na značaju. Jer nitko u ovoj regiji ne želi da zauvijek živjeti od njemačkog novca i novca drugih neto platiša - za razliku od sunčanih zemalja Sredozemlja.

Kod nas se, dakle, opušteno gleda na raspravu o proračunskim sredstvima EU-a. To se shvaća kao pokušaj da se ublaži kronična kriza euro zone tako što bi se rasipnici s juga Europe još jednom nagradili novcem. I kao pokušaj da se zavrne ruka vlastima u Mađarskoj ili Poljskoj. Jer one, kako se kaže, ugrožavaju europske vrijednosti i time zajedništvo EU-a.

Ili, iz mađarske ili poljske perspektive: jer se usuđuju stalno postavljati pitanje smisla. Ima li smisla da se toliko migranata pusti u Europu? Ima li smisla da se oni raspoređuju po svim zemljama EU-a? Ima li smisla da se nacionalnim državama stalno iznuđuje odricanje od nadležnosti?

Manje novca može biti i blagoslov

Ranija mađarska lijevo-liberalna vlast (2002-2010) je u svoje vrijeme ekonomski uništila zemlju, ali je kao mantru ponavljala evropske fraze. Solidarnost, više Evrope. Tadašnja propast gospodarstva  bi, prema novim predloženim pravilima, sigurno bila izdašno nagrađena iz strukturnih fondova EU-a. Daleko razumnija ekonomska politika Orbanove vlasti se, s druge strane, želi kazniti oduzimanjem sredstava.

Dobro, uvijek se u pregovorima prvo pravi račun bez krčmara. Naposljetku će se, nema sumnje, iz svega izaći nekakav kompromis.

Kao i mnogi Mađari, gotovo priželjkujem da želim da nam EU oduzme novac. To bi drastično smanjilo mogućnost utjecaja Bruxellesa na Budimpeštu, suzbilo zaista prisutnu korupciju, primoralo privredu da bude inovativnija i efikasnija i, uopće, ubrzalo proces emancipacije središnje Europe. Ponekad je manje zapravo više.

Boris Kálnoky, rođen 1961, mađarski je dopisnik njemačkog dnevnika Die Welt i drugih njemačkih medija. Autor je knjige „Zemlja predaka" (2011). Tekst je dio naše subotnje serije Moja Evropa.