EU ili ASEAN? Koji je model bolji?

U povijesti regionalne integracije 1967. godina je bila posebna. Utemeljen je Savez država jugoistočne Azije, a tadašnja je Europska ekonomska unija okončala prvu fazu dubinske integracije i to stvaranjem carinske unije sa zajedničkim carinama za brojna industrijska dobra. Od tada je Europska komisija i postala nadležna za takozvane GATT-pregovore o ukidanju carina.

Ta zajednička politika je tijekom godina dalje građena. Od zone za slobodnu trgovinu, preko carinske unije i zajedničkog tržišta (slobodan protok kapitala, a kasnije i radne snage) EU se razvila u ekonomsku zajednicu s mnogo novih kompetencija za Komisiju. Monetarna unija je trebala doprinijeti snažnijoj integraciji. Istovremeno je u Uniju prihvaćeno dosta novih članica.

Kriza u Aziji

To je bila potpuno drugačija priča nego sa ASEAN-om. Zajednička carinska unija (i carine) bili su nemogući zbog razlika između Singapura koji je imao takoreći bescarinski status i zemalja sa strogim carinskim kontrolama, poput Indonezije ili Filipina. Pokušaji zajedničke industrijske politike, vezane za proizvode od regionalnog značaja, nisu uspjeli. Tajništvo ASEAN-a u Jakarti ostalo je na razini foruma za diskusiju. Nisu mu povjerena nikakva veća ovlaštenja.

Svjetska financijska kriza

Ipak ASEAN je zahvaljujući privrednoj dinamici regije hvaljen kao prototip integracije koju diktira tržište, za razliku od institucionaliziranog modela EU. Šok je došao 1997. godine kada je financijska tržišta pogodila teška kriza zbog spekulacija u vezi s tajlandskim bahtom, zbog čega je ta zemlja bačena na koljena. Zajednica ASEAN je to nemoćno promatrala i pritom morala računati s tim da bi slična stvar mogla zadesiti i privrede drugih zemalja članica.

Od tada je uvriježena teza da samo dublja integracija grupe zemalja može pozitivno utjecati na financijska tržišta i zaštiti svaku zemlju članicu. Ali pitanje je da li je to zaista tako. EU nije bila u stanju spriječiti financijsku krizu u Grčkoj. Bez pomoći Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda, Europska komisija ne bi ništa uspjela uraditi (samo) sa svojim sredstvima. Ta kriza ni do danas nije savladana.

Ali ima i drugih sumnji u ispravnost te teze. Posljednjih godina je postalo očigledno da je neprestano širenje i produbljivanje, jasnije nego ikada prije, naglasilo različite interese pojedinih zemalja članica EU-a. Pojedine članice (Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, istočnoeuropske „Višegradske" zemlje) zanima samo slobodna trgovina, dok se zajedničkoj politici - protive. Druge zemlje (poput Njemačke, Nizozemske, Francuske) idu mnogo dalje i kao glavni cilj Unije i dalje vide politički projekt koji obuhvaća proces integracije.

Problem sa slobodnim tržištem rada

Sada ipak znamo gdje se proteže crvena linija nakon čijeg prekoračenja nastaju sporovi. Slobodno tržište rada je još prije trideset godina bila problematična tema. Samo kad se pomisli na teškoće sa priznavanjem diploma i kvalifikacija. Potencijalne ciljne zemlje djelomično su vrlo neljubazne i koriste krajnje rokove kako bi spriječile doseljavanje recimo iz zemalja srednje Europe.

Ali od toga, kako se vidi, nema koristi. Mobilnost je sve veća. Više trgovine i veći promet kapitala više nisu dovoljni za izjednačavanje različitih razina zapošljavanja u zemljama članicama. Veća kretanja radne snage međutim utječu i na visinu plaća, kao i na širenje neraspoloženja prema strancima. Mjere koje bi tome trebalo stati na put ograničavaju konkurentnost, koja bi trebala potaknuti integraciju. One izazivaju sporove i visoke troškove.

ASEAN je od toga uvijek bio jako udaljen. Slobodno tržište rada za ASEAN je od početka bila tabu tema. Zemlje članice su zadržale nacionalna rješenja i kvote. ASEAN time izbjegava troškove dezintegracije i ostaje „plitka" zajednica. Postoji jedna druga crvena linija koja izaziva polemike u Europskoj uniji. To je slobodna trgovina uslugama, koja do danas nije dostigla kvalitetu slobodne trgovine robom.

Nijedan model nije savršen

Moglo bi a se argumentirati da je nedostatak volje za snažnijom integracijom članica ASEAN-a utjecao na to što ta regija u svjetskoj ekonomiji ne igra veću ulogu. Ali ASEAN je od početka prepoznao ta ograničenja, kao i troškove koji pritom nastaju, i s kojima se EU danas suočava. ASEAN čini ono što može, dok EU pokušava više nego što je u stanju realizirati. Godišnje financijske usporedbe „plitke" i „dubinske" integracije ne idu uvijek jasno u prilog Uniji - kao što to mnogi često tvrde.

Rolf J. Langhammer je jedan od vodećih njemačkih ekonomskih stručnjaka. Specijalizirao se za razvojna pitanja i trgovinu. Do 2012. godine bio je potpredsjednik Instituta za svjetsku privredu u Kielu, za koji i danas radi.