Dr. Lino i Mr. Červar

Nazovite to egzemplarom balkanske improvizacije, boemskim pristupom poslu, primjerom gerilskog ratovanja, klasikom svih klasika improvizacije, umjetnošću nemogućega: hrvatska rukometna reprezentacija igra polufinalnu utakmicu Europskog prvenstva protiv Francuza, rezultat je jedan razlike za nas, izbornik Lino Červar zvao je time-out.

Neke 43 sekunde prije kraja, očekuje se, vojskovođa će uputiti borcima posljednju poruku pred kraj teške bitke, osokolit će ih mudrim riječima i povesti ih u konačnu pobjedu. Međutim, riječ preuzima stamena momčina iz delte Neretve Davor Dominiković. ‘Stani, ja govorim!’, usklikne on, a svi ostali, računajući i komandanta Červara umuknu kao ribe. Dok izbornik trepće očicama i maše ručicama, Dominiković izdaje suverena naređenja kako postaviti obranu. Koju sekundu kasnije naši pobjeđuju, srebrna medalja je u rukama, Francuzi shvaćaju da s ovakvim luđacima ne vrijede racionalne taktičko-strategijske postavke.

Francuski trener, inače vrlo samouvjereni Claude Onesta, gleda nekamo u daljinu poput katatoničkog šizofreničara, u sebi ponavljajući ‘znao sam da ih ne mogu dobiti i treći put zaredom, znao sam’. Siromah zapravo izgleda kao onaj njemački oficir iz filma ‘Bitka na Neretvi’ kojeg igra Hardy Krüger: taj je bio šokiran činjenicom da partizani navodno pjevaju dok ginu. Ako smo od 1990. naovamo bili uvjereni da je to bila komunistička izmišljotina, sada je istina opet vraćena na početak. Da, partizani su postojali, gerilsko ratovanje nije izumrlo, školovani časnici ne znaju se boriti protiv malih, pokretnih jedinica koje nikad ne nastupaju shodno akademskim taktikama i strategijama.

Rukometni Boško Buha

Tko zna kakvo mišljenje ima Lino Červar o partizanima? Kao vojnik svoje partije HDZ, i kao unikatni primjer istarskog hrvatskog nacionalista, neće biti da baš obožava Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije. No, možda i nesvjesno, ovaj improvizator baštini nasljeđe Titovih brdskih jedinica koje su ratovale svojom logikom, nedokučivom obrazovanim oficirima Wehrmachta. Njegov pohod na srebrnu medalju u dalekoj Norveškoj bio je čista rukometna ‘bitka za ranjenike’ u kojoj je već na polazišnim linijama stajala mala četa hromih, izmučenih poluinvalida vrhunskog sporta.

Najbolji igrač svijeta Ivano Balić bio je osposobljen zahvaljujući narodnom iscjelitelju, da bi na kraju natjecanja, poput seoskog štemera ponosito nosio šav na razbijenoj arkadi. Džomba i Zrnić nisu niti otišli na prvenstvo. U finalnoj utakmici, Sulić je šepajući nosio golemu slonovsku oteklinu na trbuhu, Kalebu su dan ranije zamalo slomili rebro i izbili oko, Metličiću je glava progresivno rasla od niza hematoma.  Nehumano natjecanje koje se sastojalo od osam utakmica u jedanaest dana, uzimalo je krvavi danak, ali četa ranjenika je ipak prešla preko Neretve.

Unatoč golemim žrtvama, omanji Čupić skakao je u protivničke rovove kao Boško Buha na bunkere, dobrohotni div Vori teglio je kao mazga u oba smjera, u obrani i napadu, a Dominiković nije nikome ostajao dužan za udarce. Dok je Božo Sušec na čelu svilene postave novinara HTV-a u Norveškoj predvodio klasičnu kuknjavu o tome kako smo mi uvijek oni koji dobivaju batine, tretirajući macho rukometaše poput nekih tetkica, Davor je u mikrofon izjavio:  ‘Znate kako se ka’e: tuku Švabe, al’ tuku i naši’. Sve su to razlozi zbog kojih jednostavno obožavamo naše sjajne, duhovite i uvijek zanimljive rukometaše, jer čak i kada osvajaju peta mjesta, stotinu puta su zabavniji od drugih.

Od samog početka i briljantne pobjede nad jakom Poljskom, kao pravi ratnici, igrači su počeli svađu s unutarnjim neprijateljem. Novopečeni HDZ-ovac Metličić okomio se na nekakve jalnuše koji navodno žele da reprezentacija doživi debakl u Norveškoj. Lino Červar, trener čiji nastup zavisi od činjenice na koju je nogu ustao tog jutra, kao zmija obrušio se na novinare Sportskih novosti i Zvonu Bobana, jer da ovi vode kampanju protiv igrača i njega. Spominjalo se tu, baš kako i treba, one koji su ginuli za domovinu i sve u tom stilu.

To je bila zapravo odlična stvar, jer svaki totalitarni pokret zasniva se na teorijama zavjere, isto kao što je odlična činjenica da je nacionalna momčad postala većinska ekspozitura HDZ-a. Uostalom, i Titovu vojsku je prema pobjedi vodila Komunistička partija Jugoslavije, te u njoj posve opravdano nije bilo mjesta za ostale stranke. Analiza jednog britanskog sociologa, objavljena proteklog ljeta, pokazala je da diktature imaju uvjerljivo bolje rezultate u momčadskim sportovima - tako da se tradicija pobjedonosnog jednoumlja nastavlja.

Domovina iznad svega

U maniri vrhunskog političkog demagoga, manično depresivno mijenjajući raspoloženja,  Dr. Lino i Mr. Červar još je u prvom dijelu Prvenstva najavio svoj odlazak 2009. godine, time preduhitrivši svaku raspravu o odlasku u roku odmah koju zagovaraju pojedini protivnici domovine, nacionalnih interesa, crkve, vojske i vladajuće partije. Bilo je u Norveškoj i drugih manifestacija manira jednog velikog lidera. Kako bi dokazao snagu svoje čvrste ruke, Červar je u maniri najvećih totalitarnih vođa jednostavno zaboravljao neke igrače na klupi: Horvat je iščeznuo s vidika poslije odličnog nastupa u prvom dijelu natjecanja, Lacković je prodavao  zjake na klupi u drugom poluvremenu finalne utakmice iako je dan ranije donio pobjedu nad Francuzima, a brbljavi Kaleb bio bi potjeran na klupu svako malo - tek tako, da mu se pokaže snaga autoriteta.

Ne brinite, ako nekim slučajem Lino napusti čelo momčadi, slijedi nastavak velike rukometne bajke pod nazivom  ‘I poslije Červara - Goluža’

Pokazavši koliko mu je domovina na srcu, Červar je na pasja kola izvrijeđao suce u finalu, time zaradivši dva isključenja i četiri minute igrača manje momčadi. Ali koga je briga, pokazao je da mu je domovina na srcu. Ionako znamo da nas suci nikada nisu voljeli zato jer smo: a) mali, b) ponositi, c) hrabri, d) zato jer smo izglasovali ZERP, e) zato što nam je ministar turizma sa sela što ovi europski fićfirići ne kuže, d) zbog toga jer Thompson samo pjeva pjesme ljubavi prema domovini, Bogu i ljudskom rodu - uz neke izuzetke.

Ne brinite, ako nekim slučajem Lino napusti čelo momčadi, narod i njegovi predstavnici već će izabrati dostojnog mu nasljednika. U anketi ‘Jutarnjeg’ preko 60 posto glasača se izjasnilo da nakon njega palicu treba preuzeti Slavko Goluža, dok je Irfan Smajlagić dobio tek oko 28 posto glasova. Slijedi nastavak velike rukometne bajke pod nazivom  ‘I poslije Červara - Goluža’.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije. Metro express podržava različita gledišta.