« Dogodilo se na današnji dan
objavljeno prije 1 mjesec i 27 dana
27. SRPNJA

Dogodilo se na današnji dan - 27. srpnja

Pobjeda Francuza nad Englezima kod Bouvinesa, završeno polaganje prvog transatlantskog telegrafskog kabela, rođen Zekoslav Mrkva, rođen Rade Šerbedžija

Dogodilo se na današnji dan 27. srpnja
Dogodilo se na današnji dan 27. srpnja (Arhiva)
Više o

Rade Šerbedžija

,

dogodilo se na današnji dan

,

Alexandre Dumas

,

27. srpnja

,

rođendani slavnih osoba

,

rođeni na današnji dan

,

telegraf

,

rođeni 27. srpnja

Francuski kralj Filip II. 1214. godine u bitvi kod Bouvinesa, koji je bio u tadašnjoj Flandriji, pobijedio je engleskog kralja Johna I. koji je na prijestolju naslijedio mlađeg brata Richarda I. Pobjedom u ovoj relativno nepoznatoj bitci, francuski kralj osigurao je suverenitet nad normanskim posjedima Normandijom i Bretanjom, što je odigralo važnu ulogu u stvaranju francuske države, dok je engleski poraz uvelike pridonio slabljenu položaja krune i, vezano s time, potpisivanju Magna Carte. John je u planu imao odvući glavninu francuske vojske južno od Pariza kako bi omogućio da njemački car Otto IV. te grofovi Boulogne i Flandrije (Low Lands - današnja Nizozemska) priđu gradu sa sjevera i osvoje ga. Plan je propao jer su Francuzi uspjeli potisnuti Engleze na jugu i vratiti se na sjever kako bi presjekli put sporoj savezničkoj vojsci. Filip II. je njemačkom caru predložio lokaciju i dan odlučujuće bitke što je Otto prihvatio. Francuzi su raspolagali s oko 11 tisuća pješaka i 4 tisuće konjanika, dok je s druge strane stajalo oko 22 tisuće pješaka i malo manje od 4 tisuće konjanika. Obje vojske su bile u istim formacijama, velika masa pješaštva u centru i konjica na krilima, dok su iza pješaka bili kralj, odnosno car, sa svojim barjacima, gardom i rezervnim konjanicima. U početku je došlo do zbunjujućeg sukoba konjice na francuskom desnom krilu, a onda je združena pješadija 'Low landsa', tada jedna od najboljih u svijetu, uspješno odbila napad Francuza i potisnula ih. Tom prilikom je i Filip, koji je vodio jedan konjanički juriš, zbačen s konja te je zamalo poginuo. No, uskoro je francuska teška konjica uspjela razbiti njemačko-nizozemska krila i zarobiti flandrijskog grofa Ferdinanda s jedne i Williama Longsworda, engleskog grofa od Salisburyja, s druge strane. U centru su se za to vrijeme sukobili vitezovi vođeni kraljem i carem, ali i tu su francuzi imali više uspjeha. Zarobljen je njemački carski barjak, a Otto je uspio pobjeći isključivo zahvaljujući požrtvovnosti nekolicine saksonskih vitezova. Francuzi su pobijedili u trenutku kada su probijena neprijateljska krila, a iako je još uvijek velik broj neprijateljskih pješaka u obrambenoj formaciji dugo odolijevao napadima, na kraju su razbijeni velikim jurišem francuske teške pješadije. Pobjeda je bila fantastična. Uz dvojicu velikih grofova zarobljeno je još 25 plemića i više od 100 vitezova, a saveznici su pretrpili i velike gubitke, među kojima je bilo još oko 170 vitezova. Filip je velikom pobjedom potvrdio vlast nad Anjouom, Bretanjom, Maineom, Normandijom i Touraineom, Otto je zbog poraza morao napustiti prijestolje, a John se vratio u Englesku gdje je plemićima morao objasniti zašto je izgubio njihove posjede u Francuskoj.

Godine 1866. uspješno je završeno polaganje transatlantskog telegrafskog kabela. Veliki pothvat omogućio je prvu direktnu komunikaciju između Europe i Amerike, a 'razvučen' je od Foilhommeruma na zapadnoirskom otoku Valentia, i Heart's Contenta u istočnom Newfoundlandu. Prije polaganja kabela trebalo je najmanje deset dana da se poruka putem broda dostavi s jednog kontinenta na drugi, dok su putem telegrafa u pitanju bile samo minute. Prije toga telegrafska mreža relativno se brzo proširila i u Europi i u Americi, uvelike zahvaljujući vojsci koja je, kakako to i danas biva, brzo prihvatila i počela koristiti novu tehnologiju. Ta kontinentalna mreža bila je daleko od savršene. Radilo se o tisućama kilometara relativno loše izoliranih žica koje su često pucale ili gubile napon, a u ratnim područjima bile meta sabotaža pa je bio potreban ogroman trud da se održe funkcionalnima. Neki su zbog toga mislili da će postavljanje kabela ići lakše i brže na moru nego na kopnu. Nisu bili potrebni stupovi, nije trebalo kopati, nego samo pustiti da se kabel odmotava s kolotura u more. No ocean je pružao veći otpor nego kopno te je potrajalo 12 godina dok se linija nije definitivno postavila. Teškog zadatka, koji je bio pravi skok u nepoznati, uhvatio se američki poslodavac Cyrus West Field. Nitko nije znao je li uopće moguće električnu struju provesti na udaljenost od pet tisuća kilometara. Bez međustanica to još nikad prije toga nije nigdje napravljeno. Nisu znali niti hoće li morsko dno biti dovoljno ravno. Field je čuo da u Atlantiku postoji veliki visoki ravni plato (kasnije nazvan 'Telegraf Plateau'), a čuo je i da postoje dijelovi na kojima je dubina veća od četiri kilometra (što je kasnije i potvrdio). Svi ti problemi nisu zaustavili Fieldmana koji je stekao pedesetogodišnju koncesiju na postavljanje transatlantskog kabela. U nekoliko tjedana on je sakupio novac i nabavio 4.650 kilometara dug kabel. Bio je napravljen od sedam žila, svaka niti milimetar debljine. Oko kabela je bila zaštita sa tri naslage gutta perche (materijal koji se danas može pronaći jedino u golf lopticama), jedan sloj konopa i jedan uvijenog željeza tretiranog katranom i crnom smolom. Za izradu je utrošeno oko 35 tisuća kilometara bakarne žice, pola milijuna kilometara željezne žice i tri tone gutta perche. Projekt je nekoliko puta prekidan i odgađan, nerijetko i na godinu dana, poglavito zbog pucanja kabela. Završetak je došao tek nakon dvanaest godina kada je parobrodom Great Eastern, koji je sa svojih 18 tisuća tona bio najveći na svijetu, položen i zadnji metar kabela do obale Newfoundlanda, a pronađen je i jedan ranije prekinuti kabel koji je odvučen do Amerike pa su postojale dvije veze.

Bugs Bunny, odnosno Zekoslav Mrkva ili Duško Dugouško kako je još poznat, prvi se put, u obliku kakvog poznajemo, pojavio 1940. godine. Bugs je jedan od najprepoznatljivijih likova u svijetu, a u početku je, barem što se radnje crtanih filmova tiče, bio gotovo kopija Daffy Ducka. Izgledom je više nalikovao zecu, bio je manji i potpuno bijel, ali sve ostale odlike bile su iste kao i kod današnjeg junaka. Prvi se puta pojavio siv, grickao mrkvu, poljubio Elmera Fudda i izrekao čuveni "Eh, what's up, Doc?" te 1940. godine u animiranom filmu A Wild Hare kojeg je režirao Tex Avery, a koji je bio nominiran za Oscara. Bugsu je tada nedostajalo jedino ime, a iako su ga svi tvorci i ljubitelji tako zvali, Bugs Bunny je na platnu 'imenovan' tek godinu kasnije u crtiću Elmer's Pet Rabbit koji je režirao Chuck Jones. Još neki od poznatijih naslova u kojima se pojavljuje ovaj junak iz grupe Warner Brothersovih Looney Tunesa su Hiawatha's Rabbit Hunt (1942.), The Old Grey Hare (1944.), Hillbilly Hare (1950.), What's Opera, Doc? (1957.) i False Hare (1964.) koji je ujedno bio i zadnji animirani film s Bugsom, napravljen za prikazivanje u kinu. No poznati mrkvojed postao je toliko popularan da jednostavno nije mogao nestati nego se preselio u brojne reklame i naravno na televizijske ekrane gdje je ostao stalna pojava do današnjih dana. Najsjajnije je u nedavnoj povijesti zabljesnuo kada se 1996. pojavio uz rame Michaela Jordana u Space Jamu. U stripovima Bugs nikada nije dobro kotirao, dijelom jer nisu uspjeli prikazati njegove najbolje atribute, a dijelom jer se nitko to nije potrudio napraviti zbog prevelikog uspjeha na malim ekranima. Sva stara izdanja Zekoslava danas se mogu naći remasterirana i prebačena u kvalitetne digitalne formate, nerijetko ga možete sresti u nebrojenim reklamama što potvrđuje njegov planetarni status zvijezde i potpunu implementaciju u gotovo sve svjetske kulture iz kojih se, po svemu sudeći, ne planira povući niti u budućnosti.

Francuski književnik Alexandre Dumas, sin istoimenog velikog francuskog pisca koji ga je priznao tek 1831. što je utjecalo na tematiku njegovih djela koja su uvijek bila moralna, a među kojima valja izdvojiti dramu Prirodni sin i roman Dama s kamelijama (La dame aux camélias) koji je kasnije postao baza za Verdijevu operu La Traviata, rođen je u Parizu 1824. godine.

Hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija, dobitnik mnogih priznanja među kojima su tri nagrade na Sterijinom pozorju, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Dubravko Dujšin, Orlando s Dubrovačkih ljetnih igara i pulska Zlatna arena, osnivač i član kazališta Ullysses koji se pojavio u nebrojenim domaćim i stranim kazališnim i filmskim ulogama, rođen je 1946. godine u Buniću kraj Korenice.

27.07.2021. 00:02:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh