Dekadencija umjetnosti

Svjedoci smo i dekadencije umjetnosti. Kvaliteta filmova opada, obrnuto proporcionalno njihovoj tehničkoj raskoši. Da nema izvanrednih crtanih filmova s dubokim i istinski vrijednim porukama (pogledajte, na primjer, Kung Fu Pandu), mogli bismo reći da je i filmska industrija postala samo najobičnije sredstvo korporacijske propagande. Možda je najgori od svega James Bond koji je u najnovijem obličju izgubio svaki šarm, erotičnost i ljudskost. Postao je ništa drugo do „korporacijski kanibal“, kako takve ljude opisuje pjevačica Grace Jones u svojoj izvanrednoj pjesmi s jednako tako dobrog novog albuma. Da nema osoba poput nje i glazbena scena bila bi najjadnija od svog nastanka.

Glazbenom scenom danas vladaju osobe poput Jay Z-a ili Kanye West-a, a oni su ništa drugo do glasnogovornici „novog svjetskog poretka“, jednako kao i njihova prethodnica Madonna ili nova uzdanica Beyonce. Jay Z je i vlasnik izdavačke kuće zanimljivog imena – „Rock-a-fella Records“! Rockafella? Kako li se ono zove osoba koja sebe i svoju obitelj navodi kao predvodnike „New World Ordera“? Možda David Rockefeller? Mislim da nema razloga za zabrinutost – riječ je o pukoj koincidenciji – tko god ovdje vidi neku vezu mora da je paranoidan! I ne samo to – negativan, jer ukazuje na negativnosti. Ne, mora da je i on dio te ekipe jer kako bi mu „oni“ inače dali da slobodno piše ovakve stvari!

„Illuminati want my mind, soul and body, secret society try to keep their eye on me...“, pjeva Jay Z, moderni Faust, u jednoj od svojih pjesama...

Pogledate li kakvom se simbolikom navedene osobe služe, nije teško zaključiti na kojem valu surfaju i čega su sredstvo. Iako im je glazba dosadna i stupidna, u današnje pop zvijezde industrija ulaže ogromna sredstva. Da, cilj je glazbene industrije zatupiti i zaglupiti slušaoce. I glazbenu industriju vode velike korporacije (mislim da formulacija „industrija“  dovoljno govori o čemu je ovdje riječ), a njihov cilj je novac zarađen ne na kreativnosti i inventivnosti, već na umjetnom kreiranju stilova, „inn-ova“ i „out-ova“.

No, nije novac i konačni cilj – on je samo sredstvo – konačni cilj je kontrola nad scenom i njena upotreba u okultne svrhe, kao sredstvo programiranja i kontrole uma. Pored zaglupljivanja, cilj je svjetskih vladara požnjeti energiju koju mase ili pojedinci oslobađaju slušanjem glazbe njihovih pulena, odnosno oslobađanjem emocija na velikim festivalima i hepeninzima kao što je bio Live Earth. Da, kada se kod velikih masovnih događaja, praćenih velikim uzbuđenjima ili čak masovnom histerijom, koriste određeni simboli, tada sva energija oslobođena tijekom festivala ili koncerta ide onima koji se služe takvim simbolima. Tko koristi oko u trokutu ili lik Bafometa mislim da danas već znaju svi. Ako ne, sve je već rečeno u knjigama Davida Ickea ili video zapisima Jordana Maxwella ili Michaela Tsariona – informacija postoji i zato nema razloga za ispriku.

Uočite stiliziranog Bafometa na korzetu koji nosi Jay Z-jeva zaručnica Beyonce, u svom alter-ego izdanju pod imenom „Sacha Fierce“.

Manipulacija glazbenom scenom izuzetno je zanimljivo područje o kojem se malo zna. Naime, riječ je o tome da tajne službe zapadnih zemalja još od sredine šezdesetih vode skriveni rat protiv rock scene, odnosno onoga što je u njoj istinski kvalitetno, konstruktivno i zdravo. Mi mislimo da znamo kako je umro Frank Zappa, Jimmy Hendrix, John Lennon, Brian Jones, Bob Marley, Peter Tosh, Tupac Shakur ili Michael Hutchence (Svima koje zanimaju alternativne verzije ubojstava navedenih rock zvijezda preporučujem knjigu Alexa Constantinea: The covert war against rock, u izdanju Venice, California, Feral House) jer vjerujemo televiziji i novinama –„pa svi znaju da se Henrix udavio u vlastitoj rigotini, bilo je na televiziji!“. „Lennona je ubio poludjeli obožavatelj“, a Michael Hutchence se „objesio samozadovoljavajući se uz gušenje“ kako bi pojačao užitak…?!?   I tako dalje. No, možda uopće nije bilo tako. Možda je problem s Michaelom ipak bio u tome što je neposredno prije smrti napravio solo album s kojim se izravno obrušio na suvremeno uređenje svijeta. Taj je album kasnije povučen iz produkcije. Cilj je, dakle, postignut.

Nisu glazbenici izgubili inspiraciju, već inventivna, ne-hipnotička i ne-zaglupljujuća glazba ne odgovara šefovima glazbenih korporacija koje, kao i sve ostale korporacije, služe jednom zajedničkom cilju – kreiranju globalnog totalitarizma.

Da mnoge stvari nisu takve kakve nam ih televizija i novine serviraju dovoljno govori činjenica da je danas potpuno jasno kako je tornjeve WTC-a srušila kontrolirana eksplozija, premda su na televiziji rekli da je to učinio Osama Bin Laden i njegovi teroristi. Ovakvog je mišljenja, naime, i bivši talijanski premijer Francesco Cossiga, a izrazio ga je u intervjuu najprodavanijim talijanskim novinama Corriere della Serra. Nije, dakle uopće riječ ni o kakvom „teoretičaru zavjera“. Zanimljivo da ovakve vijesti, čak i kada dopru do mainstream medija, bivaju kompletno ignorirane od novinskih agencija te ostaju izoliranim slučajevima koje je, doduše, moguće pronaći na Youtube-u, ali narod ionako ne vjeruje ničemu što nije bilo u Dnevniku pa internetski portali još uvijek nemaju moć promjene općih stavova.

Evo još jedne slične zanimljive činjenice – bivša pakistanska premijerka Benazir Bhutto je prije svoje smrti izjavila poznatom britanskom novinaru Davidu Frostu da je Osama Bin Laden odavno ubijen. Što se s gospođom Bhutto dogodilo par mjeseci kasnije znamo svi. Dakle, možda stvari nisu onakvima kakvima ih prikazuju mediji. Možda glazbena scena uopće ne bi trebala biti učmalom – možda ona upravo takva nekome odgovara.

Nisu glazbenici izgubili inspiraciju, već inventivna, ne-hipnotička i ne-zaglupljujuća glazba ne odgovara šefovima glazbenih korporacija koje, kao i sve ostale korporacije, služe jednom zajedničkom cilju – kreiranju globalnog totalitarizma.